ZKM

Priča o ženama u vremenu koje je kao Kineski zid. Nemaš pravo na snove, samo na košmare

Dramaturginja Zeljka Udovicic Pleština i redatelj Paolo Magelli.
 
 Nera Simic/Cropix
Paolo Magelli režira novu dramu Mate Matišića, "Ja sam ona koja nisam"

- Dobro više… Hoćemo počet'? - vikne spuštajući se niza stube prema sceni Željka Udovičić Pleština.

Čuje se nečije: "Ajmo!" I još jedno podržavajuće, ovaj put gotovo pa pjevano: "Ajmooo!". Atmosfera je dobra, jedni dijele banane, drugi pričaju viceve.

"Čekaj, da ovo obavimo", inspicijentica mjeri tlak redatelju. Daleko je, čini se, početak te probe. Milivoj Beader šeta po sceni, čekajući da konačno sjedne za drveni stol, da krenu, kasne više od pola sata.

Svjetla se više puta iz nebrojenih razloga gase. Pale. Pa isključe. I iznova uključe. Konačno počinju. Tek što je krenula uvodna glazba, otraga se, u mračnom gledalištu, netko spotakne. Gotovo skotrlja. Pitaš se je li i to dio predstave. Ipak, posrijedi je tek nespretna koreografija u mraku.

Beader sjedi za stolom, on je Jerkica, južnjak rođačkog mentaliteta, došljak iz Dalmatinske zagore, svršeni autolimar, al' vlasnik restorana i noćnih klubova, optužen za kamatarenje, pranje novca, svodništvo. I čovjek koji povremeno čita Krležu. Na scenu ulazi Maro Martinović, Ivan, Jerkičin rođak, stručnjak za kazneno pravo. Rasli su kao najbolji prijatelji, u životu krenuli drugačijim putevima.
Pisac čvorova
Sve to, doduše, publika doznaje nešto kasnije. Za prvih 20 minuta probe tu večer nismo dospjeli dalje od samog početka prve scene. Četiri puta Paolo Magelli će sve vraćati, što zbog videa koji puštaju na sceni, što zbog rasvjete, što zbog glazbe, što zbog glumca koji gleda u krivom pravcu. Treći put činilo se da ide dobro, najednom, video koji teče iza glumaca na pozornici se prekida.

Prerano je zaustavljena glazba. "A zašto? A zašto? I ponovno: A, zašto?! Nisu se još razigrale. (glumice koje plešu seksualizirani ples, op. a.) Nije još ni počelo, a ti već gasiš! A, ljudi moji danas vam baš ne ide!", reda Magelli. Na trenutak svi šute. Milivoj Beader mirnim će tonom: "Hoćemo još jednom?", mrvu nervoze odaju mu tek raširene ruke što prate suradljivu rečenicu.

"Ljudi, nema druge nego još jednom", Magelli prelazi dlanom po izbrijanoj glavi.

Na to Martinović odlaže buket cvijeća, rekvizit na sceni, a sebi u bradu recitira Pačju školu: 'Učili se, učili…' Pa otrči iza scene.

Bilo je to prošli tjedan, u srijedu navečer. Ovaj petak ZKM ima praizvedbu predstave "Ja sam ona koja nisam" koja nastaje prema drami Mate Matišića.

U tekstu je puno na razne načine uvezanih likova, slojevitih, kao što i život jest, pametno su nijansirani, duhovito raspisani. Na kraju učine da vam humor, ipak, s vremena na vremen prisjedne. Tu je ružnoće i oporosti, i ruralnog, i građanskog, i u jednima i u drugima Matišić pronalazi unutarnje čvorove o koje im zapinju duše. Lakše je vidjeti ono što vrišti primitivnošću, no iza urbanih fasada također je ponora.

image
Maro Martinović i Milivoj Beader
Nera Simic/Cropix

Paolo Magelli i Željka Udovičić Pleština puno su u karijeri radili zajedno. Prvi put još 1987. Dramaturginja s Matišićem također dugo surađuje. Ono što on napiše često među prvima na čitanje šalje upravo Udovičić Pleštini. Ovaj put redatelj i dramaturginja rade komad koji su dugo priželjkivali. Ima dugo vremena da su Matišića molili da im napiše "tekst o ženama".

Do groteske

"Ne volim reći da je ovaj tekst nastao po narudžbi, jer narudžba ima negativnu konotaciju. Nastao je po ljubavi, mojom i Paolovom fascinacijom Matinim dramskim pismom kojim on probija granice, otvara neke nove horizonte suvremenog hrvatskog dramskog pisma. Nas je zanimalo s njim sjesti i porazgovarati o tome bi li nam napisao tekst o ženama. Tako smo se sastajali, pričali o mogućim rukavcima priče, to je sve započelo davno, taman je bio pri kraju 'Ljudi od voska', iza toga je radio još jednu dramu… I kad je to završio, jedan dan je nazvao i rekao: 'Ja sad mogu … priča o ženama je negdje tu'."

Matišić, kao i dosad, piše gusto. Iako u tom tekstu nema suvišnog, pitanje je što iz njega uzeti za scenu, kuda taj rukopis usmjeriti. Komad se sastoji od tri jednočinke koje su i žanrovski i dramaturški odvojene cjeline, makar zapravo preko više likova međusobno povezane.

Kako prevodi Matišićevo dramsko pismo na scenu, pitam Željku Udovičić Pleštinu. "To može djelovati jednostavno ako je u pitanju neki drugi autor. No, kad je Mate u pitanju, često ga se stavlja u ladice, pa i u nekim leksikografskim momentima su ga svrstavali u realizam, čak i u naturalizam. Ono što mi tražimo ovom predstavom i što je moj dramaturški posao jest pronalaženje drugačijeg ključa čitanja njegovih tekstova", govori.

"Kažu da je najbolji pisac mrtav pisac, jer se nikad ne buni ni oko čega. Ali, Mate je primjer živog pisca koji ostavlja dramaturgu da sukladno čitanju njegove ideje donekle i formatira tekst, a nakon toga da ga i prezentira na neki svoj način. Mate ovdje savršeno miješa vremena, perspektive likova o pojedinom događaju, miješa istine i laži, naš posao je bio da pronalazimo na koji način to pokazati a da priča ostane jasna", nastavlja dramaturginja.

Puno je i smijeha na probama. Tekst vrišti od crnog humora. Ide i do groteske.
"Smijemo se, ali smijemo se i samima sebi, jer u tim situacijama gotovo tipskih dijaloga povremeno prepoznajemo i dijelove vlastitih života. Naš je zadatak te pojedinačne situacije, te osobne tragedije, pretvoriti u sliku društva. Da se te jednostavne priče koje fluidno teku u komadu prepoznaju i na općem nivou, jer one se mogu događati bilo gdje", dalje će Udovičić Pleština.

Žene o kojima pripovijeda komad, kroz čije se živote zrcali čitavo društvo, različite su dobi. Prva je tek tinejdžerica, opterećena obiteljskim naslijeđem, druga je u zrelim godinama, prikazana u svijetu kakav glumcima nije stran, trećoj je šezdeset i pet, u dobi je rekapitulacije života. Kroz te pojedinačne priče slaže se mozaik predstave.

Naslov je parafraza onoga što je Bog rekao Mojsiju iz plamtećeg grma: "Ja sam onaj koji jesam".
"Ja sam ona koji nisam. Ja postojim. Je li naš autor time htio reći da žena ne postoji, to je pitanje koje smo mi krenuli istražiti", kaže Udovičić Pleština.


"Najbolji Matišić dosad"

"Meni je najvažniji dramaturški zadatak bio da te žene nikako ne učinimo žrtvama, da to tako ne izgleda čak i u trenucima kada gube, jer nisu žrtve. Gube samo prividno. Imaju svoje priče, svaka se bori, svaka pokazuje snagu. Jer, kao što se ja ne osjećam žrtvom, nego se osjećam kao neko tko ima nešto za reći, protiv nečega se pobuniti, sudjelovati u tome da promijenim dominantno muški svijet, takve su i žene o kojima radimo predstavu. No, borba može biti takva da se izboriš za svoju poziciju ili takva da svjesno odustaneš od borbe, ali time još jače upireš prstom u probleme društva."

Razgovarali smo prije probe. Magelli sjeda za stol, stavi cigaretu među zube, malo fali da je pripali naopačke, netko od suradnika u zadnji čas upozori da u usta stavi – filter. Ne djeluje umorno, tek na momente odsutno.

"Mate Matišić je veliki pisac, a ovo što je sad napisao za mene od njegovog je kazališnog opusa najbolje. Doduše, nisam čitao sve njegove filmske scenarije. Ponosan sam što smo ga Željka i ja prije tri i pol godine nagovorili da piše o ženama. On je jedan od rijetkih intelektualaca, ne samo u Hrvatskoj već i šire, koji ima hrabrosti biti u kontradiktornosti sam sa sobom. Matišić ima hrabrosti imati u sebi sve ono suprotno i suprotstavljeno što čovjek ne bi smio imati. Sve te kontradikcije. On je čovjek koji je u isto vrijeme negdje u sebi i katolički fundamentalist i duboki marksist", tako Matišića vidi Magelli.

Je li biti žensko virus?

Govoreći o priči koju priprema za scenu, redatelj kaže: "Ovi naši junaci ne sanjaju, ne traže nešto bolje, jer realitet im ne dopušta. Realnost je postala k'o Kineski zid. Ne možeš, nemaš pravo na snove, imaš pravo samo na košmare."

Matišić tematizira nasilje, seksualnost, društvene norme, što je prihvaćeno i što nije, što prelazi granice i što (toksično) drži društvo uvezano u čvor.

Kako pri kraju drame kaže jedan od ženskih likova, profesorica klavira u poodmaklim godinama, pametna i tužna žena koja je odlučila biti glumica u vlastitom životu, a sve iz muke, ne bi li opstala i ona i muž, za ženu, misli ona, ispada da nije dobro "ni da je domaćica, ni da je lezbijka, ni da je frigidna, ni da je nimfomanka, ni da je sponzoruša, ni intelektualka, ni da je pijanistica, ni glumica. Što sam starija, sve više imam osjećaj da su to sve neke nesreće koje se samo različito zovu…" Dalje se ta profesorica klavira koja se dugo utapa u alkoholu pita "kako je moguće da na svijetu ima toliko sretnih i veselih djevojčica, a tako puno nesretnih i tužnih žena… Čini se da sva naša ženska sranja počnu nakon prve menstruacije… Zvijeri nanjuše krv… okruže nas sa svih strana… Počnu nas jebat', i doslovno, i metaforički… K'o da je biti žena neka bolest, neki virus…"

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 18:08