'Priča o rađanju novog vođe, militantnog i fašistoidnog, mogla bi kod publike izazvati ambivalentne osjećaje'

Kao što među onima srednjih godina malo tko ne zna za dramu Dušana Kovačevića “Maratonci trče počasni krug”, i slavni film koji je po njoj snimio Slobodan Šijan, među mlađima, ako nisu specijalno zainteresirani ili poslom vođeni - malo će se naći onih koji znaju za slavnu braću Topaloviće i njihov grobarski biznis. To je, nažalost, tako.

Bit će stoga zanimljivo vidjeti kako će je hrvatskoj publici, uz glumce Elizabetu Kukić, Vilija Matulu, Tarika Filipovića i druge, zagrebačkoj publici predstaviti 38-godišnja beogradska redateljica Iva Milošević, kojoj je jedna od nagrada i prestižna bijenalna za režiju “Bojan Stupica”, s kojom smo razgovarali uoči skore premijere u kazalištu Kerempuh, 22. prosinca.

Ideja za postavljanje “Maratonaca”, drame koju je Dušan Kovačević napisao na trećoj godini Akademije, došla je od kazališta Kerempuh. Prihvatili ste, zašto?

- Bilo je to prije godinu dana, na moju radost. Ponovo sam pročitala komad koji je dio lektire na Akademiji, a Dušan Kovačević živi klasik. O onom što me zaintrigiralo dosta govori podnaslov komada, “Desni profil Beograda”. Kovačević se narugao patrijarhalnom, konzervativnom, staromodnom duhu u građanskom sloju, koji iz generacije u generaciju prenosi svoje obrasce ponašanja, zatvoren za promjene. I ta kuća, kako kaže lik u komadu Mirko Topalović, je “sam mrak”.

No, najmlađi član obitelji želi iz nje pobjeći.

- Želi pobjeći iz mafijaške obitelji koja preprodaje mrtvačke sanduke koje za njih iskopava Bili Piton. Oni ih “malo očiste” i preprodaju. No, njegov bijeg propada, iako je imao klicu nevinosti u početku.

Kao i Al Pacino u “Kumu”, koji postaje najefikasniji član porodice Corleone...

- Da, kao u “Kumu”. Spletom okolnosti, ali i činjenicom da je već u startu nedovoljno emancipiran za individializaciju, postaje ubojica, novi direktor poduzeća i najgori predstavnik obiteljskog zla. Komad otvara pitanje koliko je sloboda kao težnja jaka u čovjeku, i je li želja za podčinjavanjem duhu gomile jača. Kad su nestali na ovim prostorima, barem vjerujemo, totalitarni sistemi, željela sam istražiti je li totalitarna svijest ostala. Mirka su svi tlačili, a on je svoju žrtvu pronašao u svojoj djevojci Kristini, tako je ustrojen.

Nigdje izlaza, ni za Topaloviće ni za nas.

- Nažalost, da, dali smo vrlo obeshrabrujuću sliku svijeta i aktualnog vremena, ali, s druge strane, ovo je ipak komedija, crna, ali komedija, ona govori, kao i sve dobre komedije, o vitalnosti, težnji ljudske prirode da se prilagođava uvjetima, vrlo često nažalost i kroz zlo. Govori i o bijedi ljudske egzistencije, strahu malog čovjeka od svoje efemernosti, i potrebi da ipak nadiđe male okvire koje svijet pruža. Zato je ova priča o rađanju novog vođe, militantnog i fašistoidnog, priča o pobjedi neke životne energije u čovjeku. Naravno, u publici će to proizvoditi ambivalentne osjećaje, jer kakav će biti Mirkov nasljednik, to je zabrinjavajuće.

Vrlo, a i vitalizam je kao fenomen neka sila desnog spektra. Što je danas, kad se nekako cijeli svijet uzvrpoljio i sliči na bure baruta, nije to više samo Balkan, najaktualnije u predstavi?

- Prevlast staromodnog, anakronog, tradicionalističkog patrijarhalnog duha nad onim što je slobodnija svijest, otvorenija, građanska. Ta potreba da se bude vođen ovdje je dovedena do jednog barbarskog, gotovo životinjskog nivoa. Obitelj se okuplja kao čopor, i sve je strašnije ono što Topalovići čine.

Elizabeti Kukić dali ste muškarca, najstarijeg u obitelji, Maksimilijana. Zašto?

- Zahtjev kuće bio je da igraju glumci iz njihovog kazališta. Elizabeta Kukić je fantastična glumica i napravila je bravuroznu studiju energičnog, histeričnog starca od sto dvije godine, militantnog, ponosnog na svoju agresivnost, ali opet i starca uplašena za svoju egzistenciju koji viče ”Ja sam neuništiv”. Ona zaista izgleda kao starac od 102 godine, ima ćelu, malo sijede kose sa strane, velike sijede obrve, muški kostim, i kako Elizabeta prirodno ima dublji glas, zaboravit ćete da ulogu igra žena.

Niste htjeli malo uvrnuti priču, pa da se otkrije da ona i jest žena?

- Komad bi se tome jako opirao, zato što Topalovići ubijaju svoje žene. Žene su “nepotreban skup luksuz”. Ustrojstvo je kao u vojsci, jači tlači. Ta sado-mazo energija ne pruža prostor ženama. Milutin Topalović kaže: “Žena je tu da popegla, pospremi, i tako to”.

Hoće li se publika smijati, razmišljati?

- Vjerujem i jedno i drugo. Mislim da će uživati u priči, u glumačkoj igri i, što mi je i bilo najvažnije, studioznosti karaktera, u detaljima, maniri koju nosi svaki lik. Scenografija je vrlo svedena, propali salon kao metafora propalog svijeta.

S obzirom na to da se ipak radi o komediji, što vam je bilo najzabavnije?

- Svakako otvoriti njihove međusobne odnose, finu komiku koja postoji među njima i obrate koji se događaju, jer iz filma se najviše sjećamo sočnih replika koje upućuju jedni drugima. A i poigrati se fenomenom starosti...

Mogli bi vas optužiti za ejdžizam.

- Mogu nas optužiti za štošta, ako žele. Ali ovo je kazalište, i ljudi kad dolaze u kazalište, čak i s namjerom da se razonode, dolaze po neke odgovore ili barem neka pitanja, i ona krajnja, o smislu, životu, čovjeku i pravo dobro kazalište uvijek zadovolji tu potrebu.

Igrate na hrvatskom, zašto?

- Da, Dora Delbianco je napravila prijevod, više adaptaciju nego prijevod. Smatrala sam da ne treba raditi predstavu toliko sa svih strana obilježenu srpskim mentalitetom, jer taj komad, u krajnoj liniji, i nije o tome. Drugo, smatrala sam da je šteta da mnogi izrazi, tako markantni, sočni, ostanu nerazumljivi za hrvatsku publiku, i Dora je našla sjajne ekvivalente u hrvatskom. I treće, smatrala sam da bi to napravilo veći odmak od filma, jednostavno publika se uopće ne bi prisjećala citata i onih slavnih replika već bi se od starta uključila u jedan drugi kod. I kad sam radila “Priču o Mirjani i ovima oko nje” Ivora Martinića u Beogradu preveli smo ga na srpski.

Koliki je “otpor” postavljanju predstave činio slavni Šijanov film? Ili korist?

- Meni ni najmanje nije smetala usporedba s filmom. Od trenutka kad smo počeli raditi, to je postalo nešto sasvim drugo. Film se događa 30-ih, komad je napisan 1972., mi ga igramo danas. U kazalištu. Jako se razlikuje naša predstava od filma.