PREMINUO VELIKAN HRVATSKOG GLUMIŠTA Otišao je zaštitni znak Dubrovačkih igara i čuveni profesor s Akademije, kojemu su se klanjali mnogi glumci

Velikan hrvatskog glumišta Tonko Lonza preminuo je u nedjelju, uoči Badnjaka, u 88. godini, piše Teatar.hr.

Lonza, pravog imena Antun, rođen je u Zatonu kraj Dubrovnika, 28. rujna 1930. Diplomirao je 1955. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 1953. do 1968. bio je angažiran u Dramskom kazalištu Gavella, a nakon toga do 1978. u zagrebačkom HNK-u. Od 1953. glumio je na Dubrovačkome ljetnome festivalu, piše kazalište Gavella u njegovoj biografiji.

Od 1981. bio je profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nastupao je na radiju i televiziji, a IMDb navodi 33 njegova filmska naslova. Dobitnik je Nagrade ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo 1992.

Željko Tutnjević / CROPIX

Tonko Lonza u predstavi 'Na taraci' na 60. Dubrovačkim ljetnom igrama

Jedan od najboljih hrvatskih glumaca, profesor scenskog govora na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i dobitnik Nazorove nagrade za životno djelo i Nagrade hrvatskoga glumišta za životno djelo, kao mladić nije želio biti glumac. Aktivno se bavio radioamaterstvom, vježbao Morzeovu abecedu i nakon završene dubrovačke gimnazije upisao studij strojarstva u Zagrebu. Međutim, već na prvom semestru prebacuje se na studij glume. Nakon završenog studija dobiva angažman u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu, današnjem DK Gavella, otkuda odlazi jer, kako tvrdi, ‘ondašnje Zagrebačko dramsko kazalište naglo gubi etičnost’. Rad nastavlja u Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje su mu, kaže, umjetnički dovoljno neiskorištene prošle najljepše godine glumačkog života. Prema njegovim riječima, ondje ga je samljelo samoupravljanje ‘kad sam postao dovoljno neoprezan i govorio ono što nisam smio’. Bio je prisiljen otići iz iz HNK, praktički ostao na cesti, a ‘spasio’ ga je Relja Bašić, ponudivši mu angažman u svom Teatru u gostima.

Siniša Sunara / CROPIX

Tonko Lonza i Pero Kvrgić u predstavi 'Na taraci'

Njemački je kritičar napisao da je Oresta u Ifigeniji vjerojatno s toliko zanosa i ljepote igrao sam Goethe u Weimaru, a engleski kritičar je tvrdio da je Brut u igri Tonka Lonze u Dubrovniku, najbolji Brut kojega je ikada vidio, piše Globus kojem je Lonza prije devet godina dao veliki intervju.

Svoju suprugu, glumicu Nevu Rošić, upoznao je još na Akademiji, a u braku su bili više od 60 godina.

- Uspjeli smo održali brak jer smo se uvijek dobro razumjeli, bili smo možda i tolerantni, a da to nismo ni znali i tko zna što smo koji put jedno o drugome mislili, ali eto, održalo se 51 godinu. Nije malo - rekao je tada za Globus. Premda se nikad nisu ‘susreli’ na sceni, van scene su funkcionirali fantastično. A koliko je cijenio svoju suprugu, najbolje je sam objasnio:

- Nikada, baš nikada nismo vježbali kod kuće zajedno. Ja sam tekst naučio na rivi pod pitosforom, a Neva u nekoj sobi u kući. Olakotna okolnost dogodi se onda kada ti učiš neku ulogu, a drugi ti skuha ručak. Ili kada ti dijete ima temperaturu, ti moraš ići na predstavu, a onaj drugi se pobrine da ti ne moraš o tome razmišljati. Inače, naše su karijere potpuno odvojene i rijetko smo se sretali na sceni. Uglavnom, jedno smo drugo kritizirali. Iskreno, pohvale od Neve dobio sam onoliko puta, a bilo ih je malo, koliko sam i zaslužio. Imao sam više razloga diviti se njoj. Neva je u svojoj karijeri dosegla zaista zavidnu razinu.

Neja Markičević / CROPIX

Na fotografiji: Neva Rošić i Tonko Lonza

Kazalište mu je bila i ostala prva ljubav.

- Premda sam snimao filmove, nikada nisam mario napraviti filmsku karijeru. Najvažnije mi je bilo kazalište, pa dugo ništa, pa opet kazalište. Vjerojatno je to moja manjkavost, jer ipak, film je umjetnost i može kompletirati glumčevu ličnost. Međutim, meni je uvijek bilo dosta onih par kvadrata intime na sceni - rekao je.