PREDSTAVA U HNK

Premijera Čaruge: Ništa nije tužnije od neuspješnog pokušaja da budeš smiješan

ZAGREB - Komediju o Čarugi, glasovitom slavonskom hajduku, Kušan je napisao kasnih sedamdesetih, za Teatar u gostima, socijalističku inačicu popularnog kazališta, koji je kulturu dovodio i u vatrogasne domove mjesta što ih se na karti traži povećalom. Repertoarnom odlukom zagrebačkog HNK, ovaj zaigrani vodvilj promoviran je u klasika domaće visoke literature koji se može postaviti na scenu središnje nacionalne kuće u kvazi-realističkom stilu, bez ikakve suvremenije intervencije. Vjerojatno u skladu s tim, režija je povjerena doajenu hrvatskog glumišta Jošku Juvančiću.

Sporo i slabo

No, kako nije dovoljno nalijepiti novu etiketu da bi se promijenio i sadržaj, “Čaruga” je ostao ono što jest - neobavezna i duhovita, vješto ispisana šala, kojoj se u predstavi dogodilo ono što se događa i najboljem vicu kad ga se loše ispriča: prestaje biti smiješan. Jer na sceni nedostaje gotovo sve ono što takve šale čini potencijalno uzbudljivim kazališnim događajem. Ritam je usporen, nema ni naznake vrućeg vodviljskog usijanja, a asocijacije na stvarnost prostim su okom nevidljive.

Pjevačke točke najniži su trenuci predstave, skromno otpjevane i tako besmisleno koreografirane kao da žele dokazati da ništa nije tužnije od promašenog pokušaja da budeš smiješan. U glumačkoj igri vidljivija je namjera i trud nego lakoća, pa osebujni likovi ne žive nekim svojim životima nego samo pričaju priču, svodeći se na funkciju u radnji. Dio se glumaca, poput Gorana Grgića i Žarka Potočnjaka, odlučio za grube karikature, dok su ostali, na čelu s Milanom Pleštinom u naslovnoj ulozi, discipliniranije tražili komiku u sitnijoj gesti, ali stigli su samo do prilično blijede slike strasti.

Čak ni vrsni komičari poput Ane Begić i Danka Ljuštine nisu od svojih likova napravili više od usputnih kotačića u velikom mehanizmu zapleta, koji se u predstavi ne pokreće glatko i s veseljem, nego škripi i pišti jer zupčanici su zakrčeni pijeskom zamora i osrednjosti.

Bez oštrice

Vrckav Kušanov dijalog i vješto fabuliranje, uz glumačku izvedbu koja nije osobito uspjela ali niti ne vrijeđa dobar ukus, omogućuju ipak da se predstava odgleda bez veće muke.

Ključno pitanje pritom ostaje kako je moguće da se ovakav najtvrđi oblik komercijalnog kazališta pojavi u okrilju najizdašnije budžetirane kazališne institucije u zemlji, a od njega više zabrinjava samo poražavajuća činjenica da ni taj posao nije napravljen kako spada. Dobili smo naime budalastu komediju koja gotovo da i nije smiješna, predugo traje i nije baš zabavna, a o tome da ima i satiričku oštricu saznat ćemo samo ako smo bacili pogled u programsku knjižicu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:33