Premda je danas u svijetu navode kao talijansku balerinu, Carlotta Grisi bila je Istranka, pa je i mi s pravom svojatamo. Rođena je 1819. u Vižinadi, da bi je kasnije školovanje odvelo u milansku Scalu gdje je upoznala velikog francuskog koreografa Julesa Perrota. To je početak priče o prvoj svjetskoj Giselle koju je Perrot u suradnji s kolegom Jeanom Corallijem i skladateljem Adolpheom Adamom zamislio kao najpoznatiju baletnu vilu koju stoga navode sve kronike bijelog baleta i knjižice svih produkcija toga naslova. Dovoljno je to razloga da se kroz nju definira njezina crvena rodna gruda, Istra, što su prepoznali svojedobno osnivači Udruge Zoe s plesnom školom pod njezinim imenom osnovane prije dva desetljeća, među kojima je bila i Vedrana Koceić, danas menadžerica violinista Stefana Milenkovicha. Plesnom se pedagogijom u Plesnom centru Carlotta Grisi Umag svojedobno bavila profesorica Clara Santoni, zatim je 2004/5 od nje tu ulogu preuzeo Rumunj Nicolai Vasc, da bi netom nakon njegove prerane smrti uslijed pandemije, prije tri godine, vodstvo preuzela u međuvremenu umirovljena prvakinja Zagrebačkog baleta, ujedno diplomirana baletna pedagoginja Mirna Sporiš.
Otkako Baletna škola djeluje pod njezinim vodstvom, događa se čudo: mlade balerine iz raznih dijelova Istre rade intenzivnije i na višoj razini te postižu nevjerojatan uspjeh na prijemnim ispitima srednjih škola diljem svijeta, od Zagreba i Trsta, preko Londona, sve do Amerike. O tome svjedoče završne godišnje priredbe na kojima su se njihova umijeća iskazala u naslovima poput Orašara i Trnoružice Čajkovskog, kao i predstave Peća i vuk Prokofjeva. Sve su to bile pomne pripreme za prvu cjelovitu izvedbu Giselle Adolfa Adama prema originalnoj koreografiji Julesa Perrota koju je Sporiš uvježbala, režirala i postavila na scenu umaške Kazališne dvorane Antonio Coslovich prošle subote, 25. svibnja. Predstava je napunila gledalište do posljednjeg mjesta i donijela prekrasnu scenografiju u dva čina sa seoskim kućicama i mističnim crkvenim svodom pod razrađenom višeslojnom rasvjetom.
U koreografiju su uključene sve razine baletne škole, od vrtićke do studentske dobi, uz plesače amatere drugih stilova tog dijela Istre, kao i polaznici umaške plesne udruge za starije Zvjezdice 50+ čiji je nastup u prizoru dvorske svite djelovao prilično dostojanstveno i produkciji dao autru generacijske solidarnosti. Sve je dobro promišljeno i ništa nije smetalo, čak su se i petogodišnje male vile uključile u šumsku scenu zastrašivanja šumara Hilariona, kojega je ritmički vrlo energično tumačio glavni plesač iz tima Baby Lasagne, Sebastijan Žeželić. Naslovnu je ulogu predivno na svijet donijela četrnaestogodišnja Laura Buršić, nesumnjivo buduća zvijezda baletnih pozornica, svladavši u tako ranoj fazi nevjerojatne tehničke zahtjevnosti figura, ali i glume, te izraze i promjene emocija, od prpošnosti, preko ludila, do eteričnosti duha. Ona je jedna od rijetkih balerina te dobi koja ima prigodu debitirati u cjelovečernjoj Giselle, što će joj zasigurno biti vjetar u leđa za daljnje školovanje na koje se od jeseni sprema. Jednako je oduševila i mlada balerina Noemi Vuch u Seoskom pas de deuxu, obje nimalo nisu zaostajale za vrhunskim profesionalcima, bez kojih originalna verzija ovog naslova ne bi bila moguća, koji su za ovu prigodu stigil iz Ljubljane. To su baletni prvaci tamošnjeg Slovenskog narodnog gledališča – Japanac Kenta Yamamoto kao Grof Albrecht i Slovenac Filip Jurič kao interpret uz Noemi – koji su svojim bravuroznim kreacijama uveličali ovu svečanost.
Posebna pohvala ide balerini Timei Katinić u ulozi kraljice vila Myrthe koja je s počecima baletne pedagogije u Umagu i stasala, a danas se vratila u svoj grad kako bi vodila najmlađe grupe balerina. U konačnici, Mirna Sporiš uspjela je svojim trudom nadići sve nedaće samostalne kazališne produkcije, angažiravši pojedine plesačice u dodatnim ulogama, bilo kao svoje asistentice u koreografiji, bilo kao su-autorice u izradi oglavlja, ukrasa i rekvizita, scenografije i rasvjete. Dokazala je da se srcem, voljom i energijom sve može i da Istra vrvi novim malim Carlottama. U konačnici, daje prigodu svima da se uključe u ovakve profesionalne predstave i daju svoj obol kulturnoj revoluciji svojega grada. Zagreb bez adekvatnog prostora za središnju školu klasičnog baleta može o ovakvim produkcijama samo sanjati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....