U sklopu Godine Ive Tijardovića i Jakova Gotovca te povodom 100. obljetnice premijere operete Mala Floramye 7. veljače u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu održat će se predstavljanje knjige "Ivo Tijardović – Život i vrijeme: memoari slavnog Splićanina", koju je priredio novinar Marin Kuzmić.
Knjiga u izdanju Gradske knjižnice Marka Marulića Split temelji se na memoarima čuvenog autora "Male Floramye" i "Spli‘skog akvarela" i prvi put donosi mnoge dosad nepoznate ili manje poznate detalje iz maestrova života, a nastajala je, kako je ispričao Kuzmić u razgovoru za Jutarnji list povodom splitske promocije izdanja 2024., u vrlo dugom vremenskom razdoblju.
"Nastajala je još od početka osamdesetih prošlog stoljeća ako se uzme u obzir da su njene prve stranice objavljene u splitskom tjedniku Nedjeljna Dalmacija. Bio je to dugački feljton koji je, na temelju Tijardovićeva rukopisa, priredio Ante Jelaska, redatelj njegovih opereta ‘Mala Floramye‘ i ‘Spli‘ski akvarel‘ u splitskom teatru. Tijardović je umro sredinom sedamdesetih, ali je već odavno bio splitska legenda, možda najveća. Nije bio zaboravljen na sceni, rijetke su bile sezone bez njegovih opereta, ali novije generacije Splićana malo su ga i slabo poznavale. Maestro je živio u Zagrebu i nakon što je u poslijeratnom razdoblju više godina bio važna osoba u hrvatskoj službenoj kulturi, nije bio u javnosti osobito eksponiran. Pisalo se o njemu povodom njegovih opernih naslova, ‘Dimnjaci uz Jadran‘, ‘Marko Polo‘ i ‘Dioklecijan‘, koja nije nikada postavljena, te povodom velikog koncerta u Lisinskom povodom njegova osamdesetog rođendana."
Feljton o kojem je riječ, rekao je Kuzmić, doimao se kao početak memoara.
"U devetnaest nastavaka Tijardović se u tom vrlo zanimljivo pisanom tekstu bavio uspomenama na starinski Split konca 19. i početka 20. stoljeća, raznim događajima i ljudima iz ondašnjeg imaginarija. Uz prizore iz tog vremena on vrlo detaljno opisuje politička i društvena kretanja u prva dva desetljeća 20. stoljeća, sjeća se svojih uspješnih glazbenih početaka i onih neuspješnih nogometnih u Hajduku. On bilježi zgode iz života u zarobljeništvu u Italiji za vrijeme Prvog svjetskog rata i boravku na Solunskom frontu, gdje je bio jugoslavenski dobrovoljac zajedno s kasnijim kardinalom Stepincem, a spominje i Milu Budaka na tom terenu."
No ono što je prava poslastica ove knjige je nastavak, maestrovi zapisi o razdoblju koje je uslijedilo, a koji su posve slučajno otkriveni kasnijih godina.
Priređivač feljtona Jelaska rukopis prvog dijela, vjeruje Kuzmić, očito je bio dobio od maestrova starijeg sina, arhitekta Ivice Tijardovića koji je živio u Francuskoj. Drugi Tijardovićev sin, Zvonimir, također arhitekt, živio je u Münchenu. Sjetio se, rekao je, tog feljtona kada je uređivao "Splitsku biblioteku" Slobodne Dalmacije pa je u planirani popis naslova stavio Tijardovićeve memoare nadajući se da se maestro nastavio baviti memoarskom prozom. Potraga za materijalom vodila je u Njemačku. Međutim, od drugog Tijardovićeva sina Zvonimira Kuzmić nije uspio dobiti autorska prava, ali projekt nije zaboravio.
Desetljeće poslije, zajedno je s redateljem Željkom Rogošićem radio na scenariju za HTV-ovu seriju "Tijardović". Tada je, ispričao je urednik knjige, od poznatog splitskog kulturnog entuzijasta i nekadašnjeg počasnog njemačkog konzula Karla Grenca doznao da on već dulje nastoji doći do tog rukopisa, za svoje čuvene spalatinističke zbirke. U akciju je bio uključio Tijardovićeve nasljednike, posebno njegovu francusku unuku Petronille Tijardović i unuka iz Münchena Ralfa Kemptera, od kojega je napokon stigao nastavak memoara.
"Sadržaj se odnosio samo na međuratno razdoblje, što je bilo stanovito razočaranje. Od takvog nedovršenog rukopisa mogao sam, kao i Jelaska trideset godina prije, učiniti samo još jedan opširni feljton, ali ne i knjigu."
Međutim, nakon pauze od još nekoliko godina priča je, rekao je Kuzmić, ipak završila sretno, unuk Ralf je u podrumu našao dio Tijardovićevih zapisa iz Drugog svjetskog rata, u kojima Tijardović svjedoči o prilikama za vrijeme talijanske okupacije i fašističkog terora te o bijegu u partizane da bi spasio glavu u zadnji čas.
"Bio je jedini intendant državnih kazališta iz Kraljevine Jugoslavije koji je bio u Narodnooslobodilačkoj borbi, napisao je na jednom mjestu. Tijardović je neposredno poslije rata bio na važnim dužnostima u hrvatskoj službenoj kulturi. Nakon što je koncem 1944. obnovio rad splitskog kazališta, od 1945. do 1950. godine bio je prvi intendant zagrebačkog HNK, zatim direktor Filharmonije, prvi čovjek Hrvatskog glazbenog zavoda i utemeljitelj današnjeg Hrvatskog društva skladatelja. U tom razdoblju napisao je i tri opere, mnogo filmske i druge dobre glazbe, ali o tome je ostavio samo nekoliko stranica.
U takvoj situaciji s rukopisom smatrao sam da moram napisati opširan pregled tog razdoblja uz dodatak još nekih svjedočenja. Tako je nastao četvrti dio ove knjige."
A nepoznatih ili manje poznatih detalja u knjizi je mnogo.
"Tijardović je proveo više godina kao zarobljenik u Italiji i kasnije kao časnik srpske vojske u pozadini Solunskog fronta. Njegovo studiranje u Beču posebna je štorija.
Odnosi s ocem, kazališne prilike u Splitu i Zagrebu, premijere i teatarski uspjesi u memoarima idu usporedo s opisom političke situacije u Njemačkoj, gdje je jedno vrijeme boravio kao glazbeni gastarbajter kojemu su nacisti provjeravali splitsko arijevsko podrijetlo kao i stanja u Jugoslaviji pod velikosrpskim režimom. Za vrijeme talijanske okupacije je gradonačelnik u ilegali, radi za pokret i prije pada Italije mora bježati u šumu."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....