Mayorga zanimljivo koncipira pozicije pisca Bulgakova, njegove žene i tiranina Staljina, gotovo kao ljubavni trokut?
Marko Torjanac: To je domišljato i dobro, jer autokratski sustavi, u ime onoga za što se zalažu, uzimaju pravo ulaziti u čovjekovu intimu i manipulirati njome, pa je Mayorga ponudio zanimljiv pristup i u tom smislu.
Taj mazohizam prema vlasti ponekad ima groteskni eros?
Torjanac: Da. Taj groteskni eros u Hrvatskoj je sveprisutan, pa je predstava, nažalost, tim aktualnija i prepoznatljivija. Mi smo sredina snishodljiva i podložna vlasti, a u današnjoj vlasti u Hrvatskoj, kojoj su glavna obilježja korumpiranost, konformizam i oportunizam potpuno su pregazili vrijednosti kao što su dignitet i integritet, pa se to preslikalo na cijelo društvo i zarazilo ga. One koji još drže do tih vrijednosti smatra se luzerima, kao što su smatrani i Staljinovi protivnici koji su zbog toga postali njegove žrtve. Ova predstava se bavi upravo jednim čovjekom, Mihailom Bulgakovom, koji, usprkos rasapu svih vrijednosti u društvu, želi zadržati integritet i zastupati istinu, kako generacije koje dolaze ne bi bile osuđene na moralnu, intelektualnu i duhovnu pustoš.
Indikativno je da ovu predstavu Planet Art, kao jedna od živih baza društvenoodgovornog teatra, radi u trenutku kad je ITD praktički eutanaziran.
Torjanac: To samo govori u prilog tome da je upravo sada vrijeme za ovu predstavu. Ona problematizira upravo položaj umjetnosti i umjetnika u društvu koje želi nad njima imati kontrolu i uvjetovati što će i kakva će umjetnost biti, i o čemu će i kako progovarati što je danas ponovno postala hrvatska stvarnost. U Hrvatskoj, gdje je već nastupila ne samo cenzura, već i autocenzura, ova je predstava više nego potrebna kako bismo osvijestili što nam se pokušava podmetnuti pod brigom za domovinu.
Igrali ste u jednom od ITD-ovih najblistavijih razdoblja, u vrijeme Mani Gotovac, pa Darka Lukića. Kakva su vas tamošnja iskustva obilježila?
Torjanac: Imao sam tada u ITD-u nekoliko lijepih uloga, predstava i suradnji, ali sam paralelno radio posvuda. ITD mi je pružao tu mogućnost. Oduvijek mi je bila važna pozicija slobodnog umjetnika i što neovisniji status kako bih se mogao baviti temama i sadržajima koje sam smatrao kazališno potrebnima i koji su me zanimali, a ne koji su pred mene postavljani kao repertoarni radni zadatak. Na koncu sam se osamostalio i pokrenuo vlastito kazalište.
Nedavno ste predstavom “Za umrijet od smijeha“, rađenom u koprodukciji s Teatrom Rugantino, proslavili 50. izvedbu. Nevjerojatan rekord s obzirom na radikalnu tematiku?
Torjanac: Da, ta predstava dotiče mnoge hrvatske tabue, pa je zbog toga u onom radikalno desnom dijelu javnosti izazivala kontroverze usprkos tome što je riječ o kompleksnoj i umjetnički relevantnoj predstavi. Predstava je to u kojoj će se publika doista nasmijati, ali kroz smijeh i zamisliti o našoj stvarnosti. Protiv nje su upravo oni koji su protiv razmišljanja, što je logično, jer predstava upravo njih satirizira. No, moram primijetiti da kontroverzija ima sve manje, što mi govori da smo uspjeli izboriti pravo da s pozornice slobodno kažemo što mislimo, kao i da su građani sve otvoreniji prema kritici društva, a to je, u svakom slučaju, dobitak za Hrvatsku.
U ovih 14 godina, koliko Planet Art postoji, mora da je bilo sizifovski opstajati na sceni bez fast food hitoidnih komada.
Torjanac: Od prvih predstava “U posjetu kod gospodina Greena“ i “Velike Zvjerke“, pa preko “Zečje rupe“ i “Sumnje“ sve do “Plemena“ i “Posljednje Freudove seanse“, cilj mi je bio da kazalište bude u dosluhu s našom sredinom, da pokreće dijalog, da progovara o aktualnim, često tabuiziranim, temama i sadržajima. Pri izboru repertoara vodio sam se za onime što bi mene zanimalo gledati u kazalištu i, usprkos nezavidnom odnosu prema nezavisnim kazalištima, Planet Art je uspio opstati jer su predstave uvijek izazvale dovoljno interesa da uspijemo preživjeti. Gotovo sve su, usprkos tzv. zahtjevnim temama, doživjele sto, a neke i daleko više izvedbi, a također su među najnagrađivanijima u Hrvatskoj, što znači da se dobra drama rado gleda. No, u zadnje vrijeme primjetno je sve veće podilaženje publici, i od samih institucija, koje bi trebale vršiti prosvjetiteljsku funkciju. Banalizacija sadržaja prisutna je posvuda, a kazalište je intenzivno na udaru. Ispada da je publika intelektualno sve nezahtjevnija, što ukazuje ne samo na problem za kazalište, već bi to trebao biti alarm za cijelu zemlju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....