Predstava o bankarevu raspadu je rijedak užitak

ZAGREB - Rijedak je užitak u našim kazališnim uvjetima vidjeti na sceni nov i svjež, ambiciozno napisan i domišljato uprizoren domaći tekst. Glavni junak Vidićeve “ Doline ruža” uspješan je bankar koji upada u krizu srednjih godina pa umjesto da to riješi onako kako se to radi, Ferrarijem i (još) mlađom ljubavnicom, ruši čitav svoj život kao kulu od karata. I pritom padaju i uhodani životi svih oko njega, blazirane žene, “niškoristi” djece i lopovskih suradnika. I svi oni, dakako, kreću protiv njega, u lov na dokumente koje je sakrio i na njegovu dušu.

Ispraznost i privid

Kao i sve krize srednjih godina, i ovo je zapravo kriza smisla. Otkriva se ispraznost rutina i lažnost privida, a kao začin tu je i duboko odsustvo svake moralnosti svijeta koji predstava prikazuje. Sadašnjost je sasvim prepoznatljiva, spajanje banaka, bogataška bahatost, nasrtljivost medija...

U predstavi redatelja Krešimira Dolenčića pratimo raspad Petra, a njegov pokušaj da se odmakne od onoga što je bio na sceni se materijalizira kao pokušaj da se riješi “prtljage”. Već na samom početku pakuje brojne kutije i baca ih u propadalište, zakapajući dokumente, novac, prošlost. Zatim će ne samo on nego i drugi likovi opetovano tegliti kovčege i kovčežiće, pakirati ih, bacati, držati u rukama poput dragocjenosti, a pred kraj ih Petar više ne može ispustiti.

Borba s koferima i bocom

Lom u glavnom junaku nije samo u njegovu činu, on se vidi u njegovu tijelu, u fizičkoj borbi s kutijama, koferima, bocom, ljudima… Sven Medvešek igra Petra, fizički je spretan i izražajan, neprekidno u stanju krajnje napetosti, ali riječima usprkos, kao da u svemu tome nema istinske boli. Umjesto suosjećanja pozvani smo na razumijevanje. Njegovu ženu s ogromnom snagom i pažljivo doziranom karikaturalnošću igra Anja Šovagović Despot. Ona je izravno zaslužna za nekoliko najpreciznijih i najsmješnijih trenutaka predstave.

Judita Franković, Filip Križan i Iva Visković dopadljivo su odigrali njihovih troje djece, izgubljenih u kaosu koji je nastao. I ostali likovi iz svijeta koji samo želi zadržati stečeno na tragu su komičnog prikaza ljudi bez duše. S malo viška karikature, ali i s nešto više milosti pokazana je ljubavnica (Barbara Nola). Suštinski je drugačiji samo Petrov prijatelj bogalj (Enes Vejzović), on govori o ljubavi i smrti, priziva svoje mrtve roditelje i na sebi nosi takoreći metafizičku auru.

Maštovito i fino estetizirano

I dok prvi dio predstave ostaje blizu grotesknom prikazu obiteljske krize divovskih razmjera, uz poneki poetski iskorak, u drugom se dijelu ozbiljnije otvaraju fantazmagorični pejzaži. Petar je sad već zakoračio “na drugu stranu”, ukazuju mu se muke i blagodati krajnjih rješenja, a sve to na sceni izgleda maštovito, neobično i fino estetizirano.

“Dolina ruža” u kazalištu Gavella predstava je koja glasno proziva sadašnjost, postavljajući, kako se to obično kaže, teška pitanja i ne nudeći niti jedan lagan odgovor. Uz to je i duhovita i zabavna, prožeta lirskim momentima i samo u tragovima zbunjujuće zagonetna.