Četiri žene i muškarac koji će im zbog svoje zle prirode izmijeniti živote. Jednu zlostavlja, drugu će napasti, treću navesti da izađe iz svoje sigurne zone, četvrta će skloniti najranjiviju. A sve će započeti pričom o usamljenom bagremu koji usred pustinje odolijeva suncu i pijesku sve dok ga ne slomi pijani vozač. Jedino stablo u pustinji, oko kojega nema ničega, postane meta bezobzirnom čovjeku. Kao i sama žena bez zaštite i mogućnosti obrane ili bijega koju će slomiti bezobzirni muškarac.
Tako bi se mogla opisati radnja predstave "Žene koje vrište u sebi" koju je prema istoimenom romanu Nives Madunić Barišić postavila Kazališna družina Tragači, a čija je premijera prije nekoliko dana održana na sceni Centra za kulturu Trešnjevka. Sve započne kada se u centru za socijalni rad pojavi Tina, mlada majka dvojice dječaka koju glumi Tara Dorotić, čiji bi život mogao biti na rubu socijalne ugroženosti jer nije uspjela završiti srednju školu, pa može biti samo pomoćna radnica te cijela obitelj umnogome ovisi o prihodima Tinina muža. Ona je zapravo žrtva obiteljskog nasilja, svekra koji je tuče i svakodnevno napada. No na sceni nisu tek užasnute žene koje se ne znaju izvući pred nasiljem. To je i duhovita i nježna priča o hrabrim ženama, zeznutim životima i beskrajnom optimizmu koji bude dovoljan da spasi naizgled nepopravljivo: napuknute veze te ljude koji odustanu i potope se u banalnosti rutine.
U centru mlada Tina upoznaje Lornu, socijalnu radnicu koja živi i radi unutar limita i okvira života i posla. Brak joj je postao rutina, posao je rutina omeđena sustavom i pravilima koji ne pomažu ženama u nevolji i Lorna se pomalo gasi, naviknuta da suzbija sebe, svoje osjećaje, čak i psovke. "Psujem u sebi", izgovori Ivana Boban koja utjelovljuje Lornu, u trenutku kada razmišlja o tome na što joj se život sveo. Njezina je kolegica Tajra, psihologinja u istom centru koju glumi Željka Veverec, pak zadovoljna svojim poslom i obiteljskim životom, ali je u stalnom sukobu s predrasudama, prihvaćanjem društvenih i sistemskih ograničenja i malograđanštinom, šte ju navodi da gura Lornu izvan okvira, a nju samu dovede u opasnost kad se suoči s grupom nasilnih muškaraca. Urša je nedavno umirovljena harfistica zaštićena malim svijetom žene koja je radije izabrala samoću nego krive muškarce, a koju glumi Doris Šarić Kukuljica, i uopće ne pripada svijetu kojim se kreću ove tri žene, ali slučajnošću postane bitna za njihove sudbine. "Pomalo i mi kao društvo postajemo svjesni svakodnevnog nasilja nad ženama", veli Jelena Hadži-Manev, redateljica koja je s Ivanom Gudelj i dramaturški obradila tekst koji su nadopunjavale i glumice.
"Potreba da se govori o tome i da se žene izvuku iz toksičnih i nasilnih odnosa je sve veća", tumači i dodaje da često "izostane moment šire podrške, sve se događa po obrascu psihologije mase, gdje se često dogodi da svi misle i očekuju da će netko drugi riješiti problem".
A to izostane. Hadži-Manev kaže da je taj element solidarnosti izuzetno bitan za žene, a u predstavi je iniciran događajem koji se tek prepriča, kada najbolja frendica zlostavljanu ženu odvede pred socijalnu radnicu. Mnogim ženama je potrebno baš to, da ih netko uzme za ruku i pokaže im da nisu same te da ne moraju trpjeti sve čime ih život zaspe. Tako da su "Žene koje vrište u sebi" predstava koja podjednako govori i o muškarcima, ne samo u ekstremnim situacijama zlostavljanja nego i zanemarivanja, prikazuje uvenule i sretne odnose, ne tražeći krivce, ali ukazujući na moguće izlaze. Predstava Kazališne družine Tragači pokazuje kako zajedništvo, malo razumijevanja i komadić ljubavi mogu izbaviti žene. Predstavu će Tragači izvesti još tri puta u ovoj godini, 26. studenoga u Travnom, 27. studenoga u Susedgradu te 5. prosinca ponovo u CeKaTe-u.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....