Nina Rajić Kranjac slovenska je kazališna redateljica čija nova predstava "Logor/Golgota", prema dramama Miroslava Krleže, promišlja danas neizbježne teme rata i prekarijata. Iako je svoju prvu predstavu u Hrvatskoj namjeravala raditi prema suvremenom predlošku, promišljajući trenutnu situaciju i prepoznajući potrebu da se otvore upravo navedene teme, izbor je pao na hrvatskog barda.
"Na Krležinu knjigu u kojoj su udružena tri teksta naletjela sam spontano; govorimo o tekstovima ‘U logoru‘, ‘Vučjak‘ i ‘Golgota‘. Prva želja bila mi je ispreplesti sva tri teksta, međutim u ‘U logoru‘ i ‘Golgoti‘ teme su se lijepo nadopunjavale i neočekivano pridodale jedna drugoj na rezonantnosti", kaže redateljica koja kao suvremenu misao u Krleži prepoznaje "kritiku čovjekova ponašanja u kritičnim situacijama; kako moralne, tako i etičke vrijednosti zakockaju se u ime dobitka, napretka i vlastite koristi".
Kako nastavlja, "gledamo u protagoniste jedne ili druge priče, i to što ih udružuje jest nemogućnost suprotstavljanja sistemu/klopci. Gledamo u protagoniste, koji ne smognu snage da kažu jednu jedinu riječ: neću. Ili ako okrenem, kako bez ijedne jedine riječi izvršavaju zapovijedi koje su im izdane. No, Krleža ne staje na toj razini, već dovodi do konfrontacije protagonista s učinjenim. Upleće ih u moralni sud, te Kristijana i Horvata (svakoga na poseban način) susreće s vlastitom savjesti, jednog kroz priviđenje Boga Oca samog, a drugog kroz moralni slom te konačnu kaznu koju izvrši sam nad sobom.
U oba me komada potreslo razaranje koje rat uzrokuje: rat u 1916. i rat nakon rata, godine 1919., kada nije jasno što je svijet u kojem živiš, koja su tvoja prava i kako uopće doći i izboriti se za ljudska prava, koja su tako usko i logično vezana uz radna prava.
Taj nedostatak sloge i blagostanja, ta glad i uvid da čovječji život ne znači ništa nagovorili su me da kao glavni kontrapunkt predstave istaknemo ljudsku potrebu za mirom. I sam Krleža iznenadio me na kraju eseja "E pur si muove": gdje ironično u par rečenica stvori jaku/potresnu utopiju mira koja će se nekad, negdje dogoditi, ne kao rezultat vjere, nego kao rezultat znanja!
Zanimalo me, dakle, produbiti taj aspekt, i dok sam istraživala Prvi svjetski rat, naletjela sam na istinitu priču o kratkom primirju koje se desilo 1914., oko Božiča, kad je veliki rat trajao već pola godine, a do tog trenutka umrlo je negdje oko milijun vojnika (a za to vrijeme se linija fronte nije pomakla za više od nekoliko kilometara), čitave generacije vojnika bile su desetkovane.
Tu priču zapisali su vojnici, a istaknuo ju je nizozemski povjesničar Rutger Bregman u knjizi ‘Ljudski rod‘. Kako je zapisao jedan vojnik, kada su ulazili u rat, obećavano im je da će to biti rat s fanfarama, konjima, odorama, a on se pretvorio u besmislenu klaonicu i blato", govori Rajić Kranjac te naglašava da je spomenuto primirje opisano kao neka vrsta čuda koje je zataškano - sljedećeg jutra vojnici su se, kaže, morali vratiti ratovanju, no i u tom crnom vremenu, više su se puta sretali, dopisivali te međusobno obavještavali o vlastitom kretanju, kako bi se izbjegao sukob.
No, ako je ljudima svojstven mir, kako objasniti neprestane brutalne i krvoločne sukobe diljem svijeta? Kada jedan zgasne, razbukta se drugi.
"Rat ne možemo odvojiti od kapitalizma. Krleža piše: ‘Nafta, gvožđe, bakar, olovo, ugljen roba je nerazmjerno skupocjenija od ljudskog mesa. Svi će društveni problemi ostati nerješivi tako dugo dok se ne ostvari najživotnije pitanje: kako da slijepi strojevi prestanu strovaljivati čovječanstvo u ratove samo zato jer je takav posao unosan za vlasnike strojeva. Tako dugo dok je 99% posto čovječanstva hrana za topove, sva su druga pitanja drugorazredna.‘ Od rata niz ljudi profitira", kaže redateljica te dodaje da je "Europa prestala biti Europom, upletena je u nove neokolonijalne ratove, nije osudila genocid, već ga podupire te ga dalje provodi nad palestinskim narodom, sudjeluje u proizvodnji te opskrbi Izraela oružjem: ‘Krleža kaže da je u takvim vremenima debatiranje o humanizmu potpuna i besmislena litanija.‘"
Kako reći "neću"?
No, kako se oduprijeti? Kako negativnim kretanjima reći - "neću", pita se redateljica i odgovara.
"Odgovornost je svakog od nas da branimo demokraciju, da budemo aktivni na državnim izborima, priključimo se civilnim društvima koja se dobro i artikulirano bore za zaštitu prirode, demilitarizaciju, održavanje humanizma/mira, bazična ljudska prava, smanjenje mržnje prema drugima i nepoznatima, da se dobro pazimo nacionalizma i mentaliteta ‘mi‘ i ‘oni‘ shvaćajući da je ovo jedan planet koji pripada svima. Mislim da su to osnovna pitanja. Kako pobijediti autokrate? Porast desnice i neofašista je zastrašujuć. Kapitalizam ljude tretira nejednako, a kad si deklasiran i ne znaš kako ćeš preživjeti dan, ekstremno si dobra meta političke manipulacije populističkih vođa. Prema informacijama koje sam pročitala o vojnom roku u Hrvatskoj, samo sedam od sedamsto ljudi je iskoristilo priziv savjesti. No, možda to treba promatrati iz drugog kuta. Kada bismo proučili one koji nisu iskoristili priziv, što bismo saznali o njihovim šansama za budućnost te uvjetima u kojima se nalaze? Možda se u tome nalazi odgovor. Ako mjesečna naknada za vojni rok iznosi oko tisuću eura, a osoba, koja možda ima i fakultet, prije toga je bila nezaposlena, onda govorimo o anomaliji sistema. Živimo u doba u kojem se vojni rok pakira u poruku ljubavi prema domu, a ti mladi ljudi i ne znaju da će biti na ‘terenu‘ samo sredstvo za sakupljanje i zbrinjavanje kapitala elita. I u tome nema ništa specifično hrvatsko, to je manipulacija kojom se služe svi autokrati i desni političari.
Moramo postati više netrpeljivi prema spomenutim praksama, manje poslušni. Demokraciju ne smijemo vidjeti kao nešto što postoji samo po sebi, jer se može vrlo lako izgubiti.
Isto tako ne smijemo nasjedati zlostavljanju demokracije ili trenutne reinterpretacije demokracije desnih ili desno nacionalističkih/konzervativnih stranaka (SDS (Slovenija), HDZ (Hrvatska), SNSN (Srbija), AfD (Njemačka), RN (Francuska), Fdl (Italija), Fidesz (Mađarska)), gdje se ističe samo pravo na neograničeno stjecanje bogastva te niski porezi kao osnovno pravo demokracije. To je fašizam bijelih ovratnika", razlaže Rajić Kranjac.
"Podjeljenost na dva sloja, koja danas postoji te nestajanje srednjeg sloja, problematično je. Profit određuje vrijednost života. Ako nisam profitabilan, nisam vrijedan. Ta je misao fašistoidna i ekstremno opresivna", kaže Rajić Kranjac, koja "golgotom" suvremenog čovjeka smatra izdaju vlastitih ideala zbog minornog napretka, gubitak vjere u zajednicu te vršenje izbora koji su dobri samo za tog pojedinca, no možda ne i za druge.
Slovensko kazalište
Kazalište je, napominje, u tom kontekstu, zanimljivo jer ne može nastati kao čin pojedinca.
"Možda sam ja zbog toga optimistična i mislim da, kad se oko neke ideje okupi više ljudi, više ljudi u njoj vidi smisao i želi pokrenuti velike količine energije da se to provede. Kad dođe do svršetka tog rada, osjeća se ispunjenje i pojavljuje se smisao. Možda sam ja indoktrinirana kazalištem i to primjenjujem na stvarni život, ali mislim da su ispunjene zajednice ujedno i povezane. Vjerojatno postoji nešto u kolektivnoj energiji što osmišljava i pojedinca. Mislim da se samoosvještavanje pojedinca i ne desi kad si sam i vidiš da nikome nije stalo. To nije dobro za mentalno stanje kako pojedinca tako i zajednice. No, zbog prošlosti je na kolektivizam stavljena mrlja, zbog povezanosti s određenim sistemima", zaključuje redateljica koju je britanski časopis The Stage prošle godine svrstao među pet najperspektivnijih europskih redatelja.
Predstava, koja je premijerno izvedena 20. ožujka, može se pogledati danas te., 28. i 29. ožujka, a reprizne izvedbe na programu su i u travnju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....