U POVODU PREMIJERE MOLIEREVOG TARTUFFEA

Pjer Meničanin: 'Umišljam si da sam dobar čovjek, kojemu je lakše igrati negativce'

U ulogama loših ljudi proveo sam deset posto svoga života, a u ulogama dobrih pola promila

Branko Pjer Meničanin (49) zapravo nikad nije tumačio glavnu ulogu u klasičnom komadu za odrasle kakav je Moliereov “Tartuffe”. Štoviše, posljednji je put, i ujedno prvi, bilo kakvu glavnu ulogu za odrasle odigrao prije osamnaest godina, u “Zeki Zajecu” Coline Serreau, pridobivši je u redatelja Janusza Kice možda i zato što zbilja katkad sliči na velikog zeca.

Kako bilo, uglumio se bio u toj gotovo već davnoj predstavi toliko da je iznio na pozornicu zbilja lik da zečiji ne može biti. Cijelu je karijeru, od 1989., u ansamblu Zagrebačkog kazališta mladih. Uz Renea Medvešeka godinama je bio glavna zvijezda ZKM-ovih predstava za djecu, a djeci se posvetio i u brojnim tv-emisijama za obrazovni program HRT-a.

Ne uzima se ozbiljno

Šira javnost poznaje ga po nekoliko uloga u tv-sitcomovima, za koje je ponajmanje predestiniran.

Posve je zapravo nevjerojatno da ovaj naš ponajbolji karakterni glumac nikad nije shvaćen ozbiljno, ni u kazalištu niti na filmu. Možda stoga što i sam sebe ne uzima ozbiljno. A njegov je potencijal ne bih baš rekao totalno demonski, ali rado ću mu nalijepiti perifrazu/antonomaziju “karlovački Jack Nicholson”.

U nedjelju ćete u ZKM-u zaigrati Orgona, glavu obitelji koju spletkama razara varalica, pobožan tobože Tartuffe. Kakav je vaš Orgon, u predstavi slovenskog gosta Jerneja Lorencija i u dobro poznatom prijevodu Vladimira Gerića?

- Poslovni čovjek, tajkun, vjerojatno bankar. Neprestano imam dosta keša sa sobom. Svojoj djeci uz obične darove dajem i novac. Otkačio sam na religiju jer mi se zgadila licemjernost i pokvarenost u društvu, ali i u vlastitoj obitelji. Dakle, kontradiktoran sam: čovjek uronjen u materijalno koji teži duhovnom bogatstvu. No, nismo se odviše bavili Orgonovom patologijom.

Gomila teksta

Znači, manje ste naivni nego Moliereov Orgon?

- Da, moj uopće nije glupav kao u Molierea. Cijela obitelj mi visi na grbači. Ja ih hranim. Na koncu, i rasplet je drukčiji nego u Molierea. Odnosno, možda, posljedice toga raspleta. Ne svršava sve baš u najboljem redu, kao da se ništa loše dogodilo nije...

Kako ste primili vijest da ćete zaigrati tu ulogu?

- Čim sam doznao da glumim Orgona, pročitao sam ponovno komad i pao u depresiju. Od količine teksta. Znao sam da ga prvo moram jako dobro memorirati, prije nego se upustim u bilo kakvu igru sa značenjima i smislom. Bez obzira na metriku, govor mora biti prirodan, a niti se rime smiju čuti baš kao u pjesmici. No sve se to, zar ne, uči još na Akademiji.

A kad smo već kod Akademije dramske umjetnosti, ondje sam jednoč gotovo zamrzio Molierea. Zbog njega sam umalo pao prvu, izlučnu godinu studija glume, koju ako ne prođeš, više ne možeš nastaviti studij. Doduše, rijetki su pali... Kako bilo, godine 1986., na završnom ispitu iz glume, predstavi po Moliereovoj “Školi za žene”, ja sam usred svega zaboravio tekst. I nisam si mogao pomoći. Ukočio sam se. Onda sam začuo iz polumraka gledališta glas profesora Drage Krče: “Dečki, ‘ajmo još jednom, iz početka”. Od užasa i srama propao sam kroz daske koje život znače. Četvero me profesora htjelo rušiti, a njih mi je petero spasilo kožu.

60 uloga

Zašto vas sve ove godine zaobilaze glavne uloge?

- Ispostavilo se da sam pouzdan za srednje i male uloge. Malko sam, zapravo, možda i lijen za takozvane velike uloge. Doduše, igrao sam i neke veće, možda glavne posljednjih godina, u “Krijesnicama” Tene Štivičić, Kicina režija, Tolstojevoj “Ani Karenjinoj”, režija Vasilija Senina, “Skakavcima” Biljane Srbljanović, opet Kica.

Ukratko, skupio sam gotovo šezdeset kazališnih uloga u 23 godine profesionalnog angažmana. Veće ili značajnije uloge uglavnom su mi povjeravali strani redatelji. S Paolom Magellijem radio sam deset predstava, a s Januszom Kicom šest. Veliku ulogu dao mi je, dakle, i ruski gost Vasilij Senin. Domaći mi, pak, redatelji uglavnom nude srednje uloge komičara.

Strani pak vide da ste veoma dojmljiv kao negativac. Pa čak i kao zombi. Sjećam se i danas vrlo dobro vašeg krajnje tužnog utopljenika Štijefa iz Magellijeve režije Krležina “Kraljeva” u ZKM-u godine 2000. Zašto toliko vješto podražavate i zlo, i raspadanje i pesimizam?

- Možda je Branko Gavella bio u pravu kad je kazao da pijan glumac ne može igrati pijanca jednako tako kako mrtav glumac ne može igrati mrtvaca. Utvaram možda sebi da sam dobar čovjek, kojemu je lakše igrati negativce.

U knjizi uglednog belgijskog pisca Marcela Mariëna “Likovi s krme”, što ju je prevela Višnja Machiedo, pripovjedač iznosi život velikog trageda, glumca, koji je cijeli život igrao pozitivce, junake, glavne uloge a privatno je bio odvratan, svirep, loš čovjek koji je tukao ženu i kinjio djecu. Pripovijest se zaključuje na glumčevu sprovodu. Pripovjedač zaključuje da je ipak zaslužio spasenje jer je cijelu trećinu života proveo igrajući dobre uloge.

Najljepši odmor

Kolik ste vi dosad postotak života potrošili na loše, a kolik na dobre uloge?

- U ulogama loših ljudi proveo sam deset posto svoga života, a u ulogama dobrih pola promila.

Nije li jedan od razloga vaše povučenosti specifičan karlovački mentalitet, koliko opušten toliko i oprezan prema svakoj ambiciji?

- O da, u Karlovcu čak ni na kružnom toku nemaš prednost. Magla. Nitko pametan ne bi podizao grad u močvari. To je uostalom bila vojna utvrda. Ali za njom su nahrupili civili. Svako drugo ili treće dijete nema kronični bronhitis.

Međutim, ljudi su tolerantni i okolica je prekrasna. Neki dan sam s prijateljima Pintom i Rafom napravio đir oko četiri karlovačke rijeke. Obišli smo četiri birtije i to mi je najljepši odmor. Čovjek sam koji radi da bi živio, a ne živi da bi radio. Ako ništa, preostao mi je u Karlovcu jedan kafić, “Amadeus”, dva-tri prijatelja i stotinjak poznanika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:28