PIŠE TOMISLAV ČADEŽ S Ivom Brešanom umrlo je definitivno doba u kojem su dramski pisci narodu bili važni

Umro je dramski pisac-klasik, komediograf Ivo Brešan. Dobre duše, kako to biva, nije zadugo znao nadživjeti suprugu, profesoricu i književnicu Jelu Godlar Brešan. Ispratio ga je prigodan kazališni događaj - tako da mu do konca nije bilo dosadno - Mate Matišić, njegov literarni baštinik, izazvao je praizvedbom dramskog triptiha “Ljudi od voska” društveni skandal u zagrebačkom HNK. Evo već su i dva tjedna prošla a tobože cijeli Zagreb bruji da je ismijao javni moral i povrijedio stvarne ljude. Moguće.

Brešanovi su dramski tekstovi u svoje socijalističko doba izazivali skandale. Ali mnogo ozbiljnije, političke. I bilo je nezamislivo da se recimo “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” dogodi u HNK.

Matišić je pišući proteklih desetljeća navukao na sebe bijes pokojeg političara, 90-ih su čak njegovi “Anđeli Babilona” bili nakratko odalečeni od pozornice jer su navodno vrijeđali predsjednika, no u demokraciji bijaše to ipak bizaran događaj. Nakon Tuđmana politika se više ne osvrće na pisce. Mogu udarati po čemu hoće. I u HNK i po Mjesecu. Jedini kojima se ozbiljno mogu zamjeriti jesu susjedi, zemljaci, šira i uža rodbina, i društveno moćne persone iz publike, ako predstava zaigra u HNK.

S Ivom Brešanom umrlo je definitivno doba u kojem su dramski pisci narodu bili važni, jer su govorili u njegovo ime a protiv režima. Danas svatko najradije govori u svoje ime, režima nema, a ima kapitalizma, gdje su drame tek malo skuplja roba od božićnih ukrasa. Piscu izgleda nije preostalo do da govori protiv sebe. Katkad i uspješno.

Janusz Kica dobro režira likove. Jedan sve samo ne detalj: Goran Grgić preuzeo je da igra glavnu ulogu hamletovski stalno nazočna pisca Viktora svega dobrih tri tjedna prije premijere. Posrijedi su tri sata na sceni, a jednoglasna je ocjena, i po kuloarima i po novinama, da Grgić nikad nije bio ovoliko uvjerljiv. Zahvalnost redatelju, a glumcu bi se nekakav umjetnički “klik” trebao osloboditi: možda je, u njegovu slučaju, manje redovito više. Dakle manje melodije u glasu, manje očiju u pogledu, manje ruku iznad pojasa. Čvrsta, postojana energija koja ne mora zastajati i naglašavati sama sebe…

Pišući kritiku izostavio sam rad Bojana Navojca. Upravo sam ga dan prije bio nahvalio drugim povodom, malo je teksta, pa rekoh da ga odmorim. Njegov portret umirovljenog brigadira i mjesnog kriminalca Joze, međutim upravo je izvanredan. Taj drugi dio triptiha “Prvi musliman u selu” kostimografkinja Doris Kristić prikazala je kao da se događa na Siciliji. Crna odijela i samo mlada u bijelom. Jozo se na koncu slomi. I on je samo jedan u nizu roditelja koji će pokopati dijete. I to dijete je, premda beba, otišlo “samoubilački”. Nije moglo preživjeti. A sva ostala djeca - ubila su se.

Posrijedi je motiv koji Matišić eto ponavlja u pet dramskih tekstova zaredom. Prije ovoga triptiha u HNK, čiji se svaki dio može igrati zasebno, Matišić je napisao Posmrtnu trilogiju. U prvoj drami te trilogije, “Sinovi umiru prvi”, Mate, stariji sin Franke i Jakova, poginuo je kao dragovoljac u Domovinskom ratu (po Cioranovoj definiciji dobrovoljni samoubojica), a vodi se kao nestao. Drugi sin, Mićun, psihički pomućen, ubija trudnu suprugu, bratića, još ljudi, a zatim sebe. U drami “Žena bez tijela” ubija se Martin, ratni veteran na umoru i zločinac, a majka Ema ne može ga spriječiti. U “Ničijem sinu” invalid, ratni veteran Ivan, praktički poduzima samoubojstvo, majka Ana, koju je zaštitio, mora ga nadživjeti. U HNK pak isto. U jednočinki “Obožavateljica” pisac Viktor doznaje da ima sina Nemanju, a već za sat taj se sin ubije. Ubila se drogom i kći Nikolina u jednočinki “Prvi musliman u selu” i brigadir Jozo prvi je kojem se eto dijete nije ubilo nego je umrlo odmah po porodu.

I tek u šestom tekstu, jednočinki “Ispod perike”, pisac je odahnuo: dijete će ovdje nadživjeti roditelje. I to je onda postao društveni skandal jer moguće je da je fabula za to dijete uzeta iz zbilje

Dvije Matišićeve dramske trilogije moguće je sklapati u nove kombinacije. Prva i peta drama događaju se u Ričicama, i radnja ne može dalje od grobova; u trećoj i četvrtoj samoubojica iznenada mijenja identitet, otkriva da je zapravo Srbin, odnosno Hrvat; u drugoj i petoj vojni veterani su zločinci i kriminalci; u trećoj i šestoj roditelji više vole sebe nego djecu…

Brešan je pišući karikirao slavne drame e da pokaže u koliko karikiranom društvu živi, a Matišić karikira vlastite moralitete e da pokaže koliko je moral općenito sumnjiva kategorija.