Riječkom HNK Ivana pl. Zajca treba Peti ansambl. Ne zato što nacionalnom kazalištu nedostaje još jedan ansambl pod istim krovom, nego zato što Rijeci treba Peti ansambl. HNK već okuplja četiri umjetnička ansambla, Hrvatsku dramu, Talijansku dramu, Operu i Balet, koji rade u zgradi čiji su prostorni kapaciteti odavno postali pretijesni za sve probe, produkcije i svakodnevni rad. Uskoro bi situacija mogla postati još složenija, jer HNK bi moglo ostati bez alternativnog prostora u zgradi Ivexa koja je iz gradskog prešla u državno vlasništvo, a njezina je budućnost zasad neizvjesna. Upravo je taj prostor, dom brojnih riječkih udruga, umjetnika i umjetničkih kolektiva, posljednjih godina barem djelomično rasterećivao glavnu kazališnu zgradu, omogućujući održavanje off produkcija Hrvatske drame.
No, unatoč manjku kapaciteta, Peti ansambl zaslužuje institucionalizaciju pod kapom nacionalnog Kazališta zato što donosi ono što nijedan drugi ansambl ne može. On okuplja izvođačice, izvođače, autorice i autore različitih profila, uključujući i osobe s invaliditetom te osobe s intelektualnim teškoćama i već godinama gradi inkluzivnu kazališnu praksu. Izrastao je iz programa riječkog HNK „Kazalište narodu” još 2015. godine, odnosno iz pitanja „Čije je narodno kazalište i tko čini taj narod?”, a danas, kako navode, funkcionira „kao otvoreno polje prakse u kojem se izvedba uvijek iznova izmišlja kroz susret i dijeljenu pažnju”.
Peti ansambl čine Monia Ambrić, Nataša Antulov, Nataša Bačić, Ernest Belošević, Andreja Brozović Adžić-Kapitanović, Ana Buneta, Milica Czerny Urban, Mila Čuljak, Adrijan Fumić, Matea Glavan, Vid Gržalja, Isabella Hujić, Leonardo Iličić, Leo Kovačević, Ema Krupić, Jelena Lopatić, Damir Orlić, Deni Pezelj, Lovro Pršić, Luka Rončević, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Sretan Stošić, Jan Šokčević i Naomi Vrban. Vrijednost tog ansambla u načinu je na koji redefinira samu ideju javnog kazališta, što je još jednom potvrdila predstava „TO=TO”, nastala u koprodukciji s Udrugom Domino i Udrugom za sindrom Down Rijeka 21 te u suradnji sa studijem Gluma i mediji (APURI). Predstava je nastala u suradnji Petog ansambla i kolektiva CO2... par umjetnika, odnosno Nikoline Pristaš i Gorana Sergeja Pristaša, prema fragmentima poeme „To” danske pjesnikinje Inger Christensen.
Premijerna izvedba bila je u sklopu Riječkih ljetnih noći u paviljonu riječke tržnice na Brajdi. Taj je paviljon, inače, vrijedan spomenik riječke arhitekture koji je pod pritiskom shopping centara ostao bez svoje izvorne svrhe i danas zjapi prazan, a Peti ansambl nakratko je otvorio viziju njegove drugačije, moguće budućnosti. „TO=TO” govori o osam dana stvaranja, o pažnji, čekanju i zajedničkom nastajanju. Autorska ekipa paviljon je transformirala u alternativni, pomalo psihodelični kozmos koji publici na sat vremena nudi imerzivno kazališno iskustvo. Gledateljice i gledatelji slobodno lutaju paviljonom, sami birajući kojim će se prizorima približiti, koliko će se na njima zadržati i iz kojeg će ih kuta promatrati. Predstava se odvija istodobno na više izvedbenih punktova, a galerija iznad glavnog prostora pruža ptičju perspektivu iz koje se čitava koreografija ljudi, zvuka i pokreta pretvara u živu sliku. Takva struktura traži od gledatelja aktivno sudjelovanje i ne postoji jedno ispravno mjesto za gledanje niti propisan slijed događaja već svatko sastavlja vlastitu predstavu, zbog čega „TO=TO” ostaje dugo u mislima i nakon izlaska iz paviljona.
„TO=TO” je predstava koja povezuje publiku s izvođačicama i izvođačima, dopušta joj da uroni u njihov svijet i s njima podijeli radost stvaranja i igre. Nema patroniziranja ni ciljanog „gađanja” emocija, a između kazališnih profesionalaca i članova Petog ansambla stvorena je rijetko viđena kemija i partnerski odnos. Razlike među izvođačima ne prikrivaju se niti postaju zasebna tema već su sastavni dio zajedničkog umjetničkog jezika. Osim što je konceptualno zanimljiva, „TO=TO” je i duboko dirljiva predstava koja nam pokazuje koliko zajedničko stvaranje može biti iskreno kada se temelji na međusobnom povjerenju, pažnji i odgovornosti.
Veliku dodatnu vrijednost daje glazba Alena i Nenada Sinkauza koja se izvodi uživo. Braća Sinkauz već godinama spadaju u najoriginalnije autore hrvatske, ali i međunarodne glazbene scene - velemajstori su atmosfere, neumorni istraživači zvuka i glazbeni eksperimentatori čiji autorski potpis uvijek jamči nešto nesvakidašnje. Njihova improvizacija diše zajedno s izvođačima, čas ih nježno usmjerava, čas slijedi njihov ritam, oblikuje prostor i otvara posebnu emocionalnu dimenziju. Upravo zahvaljujući organskoj povezanosti zvuka i izvedbe publika lako stječe dojam da je zakoračila u svijet koji funkcionira prema vlastitim pravilima. Scenografija Marka Tadića, kostimi Silvija Vujičića i dramaturgija Gorana Ferčeca jednako su važni elementi tog svijeta koji je privremeno nastanio paviljon na Brajdi.
Nakon izvedbe „TO=TO” članovi su još jednom uputili javni apel da Peti ansambl postane trajni dio gradske kulturne infrastrukture. Pored ustanova, grad čine i zajednice ljudi koje unatoč međusobnim razlikama pronalaze načine da dijele čin stvaranja. Iz takvih susreta nastaje nešto novo, autentično i neponovljivo, umjetnost koja nadilazi zbroj pojedinačnih talenata, oplemenjuje i one koji je stvaraju i one koji je doživljavaju. U takvim trenucima inkluzija prestaje biti tek pomodna riječ ili administrativna fraza iz prijava za europske fondove te postaje stvarno, živo iskustvo zajedništva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....