Parsifal: Pripremite se za pet i pol sati Wagnerove mistike

ZAGREB - Nakon 68 godina, sutra se na pozornicu zagrebačkog HNK vraća “Parsifal”.

Da, bit će to u svakom slučaju veliki kulturni i društveni događaj. Ali, ako ste od onih koji na operne premijere odlaze isključivo zbog protokola ili statusa, pazite se! Tri puta se upitajte jeste li doista spremni za uprizorenje posljednjeg Wagnerova djela kojem samo prvi čin traje preko sto minuta, a većinu mu nota odlikuje težnja da traju beskonačno.

Kult živi u Bayreuthu

Wagner “Parsifala” nije nazvao ni operom, ni glazbenom dramom, nego svečanim prikazanjem za posvetu pozornice, i to isključivo pozornice njegovog vlastitog kazališta koje je u Bayreuthu, samo za izvedbe vlastitih djela izgradio novcem bavarskog kralja Ludwiga II , dovoljno ludog da financira skladateljevu epohalnu megalomaniju.

Tamo je “Parsifal” praizvedene i još 15 puta repriziran tijekom ljeta 1882., a Wagner nije živ dočekao sljedeće proljeće. Ali, najviše zahvaljujući njegovoj udovici Cosimi Wagner, kćeri Franza Liszta, kult je nastavio živjeti i rasti, a Bayreuth je do danas ostao najekskluzivnija točka opernog svijeta.

Koliko je Cosima Wagner ozbiljno shvatila testament svog muža, uvjerila se i najveća hrvatska diva svih vremena Milka Trnina. Ona je 1903. u New Yorku sudjelovala u prvoj izvedbi “Parsifala” izvan Bayreutha, usprkos žestokom protivljenju Cosime Wagner koje je išlo i do pokušaja zabrane produkcije sudskim putem.

Milka Trnina se naredne tri godine, koliko je još potrajala njezina karijera na svjetskim pozornicama, morala nositi s kletvom gospodarice Bayreutha, itekako utjecajne u Europi, a osobito Njemačkoj.

Premda je bila jedna od najcjenjenijih vagnerijanskih pjevačica svog vremena, u sam Wagnerov kazališni hram Trnina više nije smjela kročiti. Povijest je ipak pamti kao jednu od najvećih Kundry.

Erotski i pjevački okršaj

Zahvaljujući Hollywoodu čitav svijet sada priča o tome koliki je izazov balerinama plesati u istoj predstavi i Bijelog i Crnog labuda.

E, pa za dramske soprane i mezzosopranistice još je teži zadatak utjeloviti jedinu žensku solističku rolu u “Parsifalu”. U prvom činu Kundry je divlja, ukleta žena koja nakon stoljetnih lutanja spas traži u služenju mističnom viteškom bratstvu koje na tajanstvenoj i skrivenoj španjolskoj gori Montsalvat čuva Sveti Gral, kalež iz kojeg je na posljednjoj večeri pio sam Spasitelj, te koplje kojim su mu na križu probodene grudi.

U drugom činu Kundry je robinja zlog čarobnjaka Klingsora, vječitog neprijatelja Grala i njegovih vitezova, za čiji se račun mora pretvoriti i u đavolsku zavodnicu kako bi od potrage za Gralom odvratila naslovnog junaka.

Dramatični duet, zapravo vrlo ozbiljan erotski, fizički, etički, moralni, filozofski i pjevački okršaj Kundry i Parsifala, traje dobrih četrdeset minuta drugog čina.

Dunja Vejzović, jedna od najvećih Kundry nakon Trnine koja je ipak pjevala u Bayreuthu, kao i na antologijskoj snimci s Herbertom von Karajanom, odgledavši jednu od generalnih proba u HNK samo je izustila: “Bože, kako je ovo teško, tek sada to shvaćam”.

I bila je vrlo zadovoljna i ponosna s onim što je na pozornici pokazala njezina bivša učenica Dubravka Šeparović Mušović, nova hrvatska, a nadamo se i svjetska Kundry, koja u trećem činu opet mijenja karakter.

U jednom od najuzvišenijih glazbeno-scenskih prizora otkrivanja Grala i Kundry, s cjelokupnom viteškom družinom, uranja u mistično iskustvo otkrivanja Grala koje prati, uz predigru prvog čina Parsifala, jedan od najljepših Wangerovih orkestralnih ulomaka poznat kao Čarolija Velikog petka. (Posljednja od četiri ovosezonske predstave Parsifala u Zagrebu bit će upravo na Veliki petak.)

Okrepa između činova

HNK je skupa s ulaznicama u prodaju pustio i bonove za specijalni meni koji će u predvorjima biti serviran za okrepu između činova. Ali, sudeći prema viđenom na pokusima, poklonicima Wagnera i onima koji će to pokušati postati, u pauzama kultnog i okultnog djela ne bi na pameti trebala biti hrana.

Barem se nadamo da će im preča biti diskusija o vrlo zanimljivoj režiji Kurta Josefa Schildknechta, o podvigu na koji se znatno pojačani orkestar priprema pod vodstvom maestra Nikše Bareze, o svakom pojedinom solistu pretežno inozemne postave, ali i o isključivo hrvatskom Blumenmädchen-sekstetu svjetske kvalitete.

Ili pak o tome zašto je Nietszche zbog “Parsifala” zamrzio Wagnera, ili kako je taj megalomanski mizantrop, sebičnjak i antisemit uopće mogao skladati toliko lijepu glazbu.