Nakon što se okušala u režiji kratkometražnih ("Odvajanje" i "Janje") te dugometražnih filmova ("Baci se na pod"), glumica Nina Violić prvi je put stala i u cipele kazališne redateljice. Režirala je, naime, predstavu "Zakopana čuda", koja će svoju zagrebačku premijeru imati u Centru za kulturu Trešnjevka u subotu, 10. siječnja (reprizna izvedba na programu je u nedjelju, 11. siječnja).
U predstavi prema djelu Monike Herceg Violić tematizira romantičnu vezu dvoje ljudi te istražuje sve faze jedne veze, od zaljubljivanja do smrti. Čini to, objašnjava Violić, kroz dva lika koji su u tekstu postavljeni kao Zauvijek Dječak (stariji pisac) i Zauvijek Djevojčica (mlada pjesnikinja).
"Monika je u startu ušla u taj tekst vrlo osobno i intimno, a to se jedino i računa kada govorimo o ljubavi, a ja sam nekako cijelu ekipu natjerala da u materijal uđemo kroz svoje osobno i intimno što hrabrije i iskrenije. Publika se uvijek prepozna ako si iskren. A ako nisi, možeš se ti teoretski baviti univerzalnim temama koliko hoćeš", kaže Violić dodavši da je Herceg ovaj "nevjerojatno cjelovit, zreo, mudar manifest ljubavi" napisala ustvari vrlo mlada te naglasivši da je riječ o tekstu koji je "nadahnut i pun nekog unutarnjeg bunta i punka, kakva već Monika jest".
Ono što ju je posebno privuklo "tom pjesničkom slavlju ljubavi" svakako je, pojašnjava, "njegova višeslojnost".
Osim toga, "divlje nježan Monikin tekst" bio joj je nevjerojatna inspiracija.
"Zvuči ludo, ali slike koje sam u glavi stvoriila na početku rada i scenska riješenja koja sam smislila prije prve probe ostale su u predstavi, ne zato što se slijepo držim svojih ideja - naprotiv, nikad tako ne radim - uvijek mijenjam i preispitujem svoje odluke do zadnjeg dana - već zato što je ovdje nekako sve išlo lagano i prirodno", istakla je.
Pravi bračni par
Uloge zaljubljenog para pripale su Jeleni Graovac Lučev i Leonu Lučevu koji su, osim glumačkog, i pravi bračni par. Upravo su oni bili ti koji su Violić pozvali u projekt, otkriva nam redateljica:
"Jako sam im zahvalna na tome, jer kad god sam u životu imala ponude da režiram za kazalište, nisam se osjećala dovoljno spremnom da se u to upustim. Nije tih ponuda sad bilo previše, ali bilo ih je, i ovo je prvi put da sam pomislila: ‘Da, ovo baš želim‘".
Kako elaborira, "prvi razlog su njih dvoje; s Leonom sam takoreći odrasla kao glumica, zajedno smo radili prvih deset godina nakon Akademije u teatru ITD, gdje smo zajedno stvarali svoje prve umjetničke projekte. Kasnije smo snimali tu i tamo i nekako se cijeli život prepoznajemo i podržavamo, a Jelenu sam tek sad stvarno upoznala i jako je zavoljela. Njih dvoje su se dali do kraja i svaka nam je proba bila neviđeno veselje. Tjerala sam ih u nepoznato, a oni su uživali. Sigurna sam da se to osjeti u predstavi, taj predani rad iza kojeg stoji duboko poniranje u intimno, što je preduvjet za glumačko ogoljavanje bez kojeg ne bi bilo ove predstave".
Iako je s Lučevom višekratno surađivala, primjerice na filmovima "Sami" Lukasa Nole i "Na putu" Jasmile Žbanić, dobro im znanu glumačku dinamiku promijenila je Ninina nova pozicija redateljice.
Kako joj je ona sjela, pitamo je.
"Leon je prije nekoliko godina snimao svoj prvi kratki film ‘Malo se sjećam tog dana‘, u kojem sam igrala njegovu ženu, tako da se može reći da je on prvi stao s te, druge, strane. U pitanju je povjerenje, veliko, beskrajno povjerenje iz kojeg može nastati svašta. Najviše vjerujem u to da kreativnost teče bez ometača kad ljudi jedan drugome vjeruju", odgovara dodajući da je kao redateljica zahtjevna i prema sebi, a onda i prema ekipi. A njene to ekipe, uvjerena je, vole pa zato i odlučuju surađivati s njom.
"Eto, cijelu scenu prvog susreta para na mostu u predstavi snimila sam u jednom dugom kadru na Skradinskom buku. Snimali smo tri dana u ranu zoru kada bi došlo svjetlo i na kraju dana kada turisti odu. Imali smo jako malo vremena jer smo snimali početkom mjeseca studenog i ustvari smo imali dva sata ujutro i sat i po popodne. Treći dan smo uspjeli. Taj kadar, kjoi traje 15 minuta, snimio je legendarni snimatelj i autor genijalnih eksperimentalih filmova Boris Poljak. Tako da sam i ovdje iskoristila, može se reći, taj svoj gerilski pristup filmu i nekako ga ukorporirala u kazalište. A moram priznati da nisam mogla imati bolju ekipu za taj poduhvat. Svima njima, i Leonu i Jeleni i Polji se zasjaje oči kad čuju ideju koja je gotovo nemoguća, odmah se stvori energija koju ništa ne može zaustavit. Zato obožavam ponekad biti s druge strane, jer upustim i sebe i ekipu u nešto što još nikada nismo probali", pripovijeda Violić, čija predstava video-projekcije koristi kao scenografsku formu te kombinira živu glumu, video-slike i glazbeni performans.
Osim s Poljakom, Violić je na predstavi surađivala i sa slovenskom videoumjetnicom, s kojom godinama radi kroz Buljanove predstave.
"Zaljubljena sam u tihi pristup Toni Soprano, u kojem odjednom nastane taj, za mene vrlo moćan, a ustvari jednostavan, vizualni identitet, a potpuno novo otkriće na ovom projektu za mene je kostimografkinja Andea Bistričić", ističe Violić, koja je na predstavi surađivala i s Ivankom Mazurkijević i Damirom Martinovićem Mrletom.
"Obožavam ih. S Ivankom sam radila tri predstave, a ovo je prvi put da radim s oboje. Količina dubokog prepoznavanja i lakoće s kojom stvari nastaju, a da ne moraš potrošit puno riječi, nešto je neizrecivo", smatra Violić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....