PAOLO MAGELLI ZA JUTARNJI 'Malo je pisaca koji imaju tu hrabrost kao što je ima Ivan Vidić'

Jedan od najvećih i najnemirnijih europskih i svjetskih redatelja Paolo Magelli (70) poput nekog artističkog ahasvera neprestano je s kuferima u rukama.

Hrvatska je, srećom, jedna od njegovih stalnih postaja. U Zagrebačkom kazalištu mladih upravo režira “Noćni život” Ivana Vidića, izvrsnu dramu nagrađenu Marinom Držićem. Praizvedba je 23. prosinca, a Magelli uzbudljivo iznosi koliko ga ovakve avanture još uvijek drže na nogama u ringu.

Što vam je draže, doći u poznati ansambl za koji znate kako diše ili da ste prvi put s momčadi pa vam je putovanje tim neizvjesnije?

- ZKM je jedan od zagrebačkih teatara za koji sam jako vezan, uz Gavellu to je teatar u kojem sam počeo raditi od samih početaka mog dolaska u Zagreb, tamo još 1985. Iako sad u podjeli imam i mladih glumaca s kojima prvi put radim, ne osjećam nikakva strana tijela. Čini mi se da su ti mladi, zajedno s onima koje znam odavno, koji su mi prijatelji i u životnom i umjetničkom smislu, primili jedan način rada koji je meni poznat. Pripadaju mojoj intelektualnoj obitelji od prvoga dana kada sam se susreo s njima. Gdje god radim, uvijek radim s ljudima koji su dio mog intelektualnog svjetonazora.

U ZKM-ovoj nagrađivanoj predstavi “Zagrebački pentagram”, među ostalim tekstovima imali ste i Vidićevu dionicu “ZOO”, ali sada prvi put režirate neku njegovu cjelovitu dramu? Dajte mi analizirajte malo taj vaš kreativni susret.

- Vrlo sam vezan za njega, on je kompleksan pisac. Na prvi pogled piše jednostavno, a zapravo je složen njegov način scenskog razmišljanja. U “Noćni život” sam se zaljubio još dok sam bio intendat u Italiji, ima dosta vremena kako sam ga odlučio raditi. Ivičin govor je fantastičan, jer je bez ikakve obrane, ide naprijed bez kalkulacija. Malo je pisaca koji imaju tu hrabrost. U ovom tekstu je interesantno da nema provincijski aspekt nego reflektira jedno antiutopijsko vrijeme u kojem čitava Europa živi. Recimo, mi smo u stanju proslaviti svaki nebitni događaj koji nam se pruža, a često zaboravljamo bitne etape našeg postojanja. Evo, naša je premijera osam dana prije nego počne godina u kojoj se navršava sto godina od Oktobarske revolucije. Ne govorim to da bismo nešto tek tako obilježavali, nego da razmislimo jesmo ili postali pametniji ili gluplji u ovih sto godina od Oktobarske revolucije, ha, ha...

Vidić sjajno opaža drastičnu karnevalizaciju društva, čak i onih najminimalnijih socijalnih pravila. Jesu li uopće moguće društvene promjene kad je sve jedan neprekidni luna-park?

- Ne, i po Vidiću i po meni, nažalost nisu moguće. Ali postoji nešto u našim glavama što se zove sanjati jedan bolji svijet. Vidić je toliko inteligentan da zna kako se kazalištem ne može promijeniti svijet, ali barem možemo potaknuti na razmišljanje.

Što je u takvim uvjetima ostalo od plemenite, iskonske lijeve ideje?

- Od te ideje nije ostalo baš ništa. Čista pustoš, ha, ha...

Kad već spominjemo znakovitost tajminga, praizvedba je uoči jedne mirakulozne noći, u kojoj se, prema predanju, svijet trebao vratiti u neki normalan poredak.

- Imao sam sreću često raditi u Južnoj Americi, zaljubio sam se u nju, i čini mi se da bi se tamo ponovo mogla roditi jedna mješavina revolucionarnih ideja i religiozne dobrote. Mislim da u refleksiji onoga što se danas događa u Katoličkoj crkvi ta južnoamerička istina ima svoj udio. Znate, ja nisam religiozan čovjek, ali dolazim iz jednog religioznog obrazovanja. Italija, moja Toscana posebice, imaju nešto anarhoidno, a u isto vrijeme ekstremno religiozno... Don Milani, La Pira, cijela ta toskanska ljevica u pozitivnom je smislu bila kontaminirana iz religioznih izvora.

I Balkan ima vrlo sličan kod, te religiozne anarhoidnosti?

- Da, ha, ha...