PREMIJERA U KEREMPUHU

Ono što na sceni izvode Jadranka Đokić i Nikša Butijer je - veličanstveno

 

S autorskim projektom Bobe Jelčića “Govori glasnije!” Satiričko kazalište Kerempuh dobilo je predstavu koja će se svidjeti i onima koji tamo vole doći radi bezazlenog smijeha, i onima željnima reskijeg propitivanja društvene zbilje.

Zabavno, smiješno, duboko i bolno - sve je to predstava “Govori glasnije!” u kojoj je Jelčić ponovo spojio Nikšu Butijera i Jadranku Đokić iz velike uspješnice “S druge strane” koju je s Natašom Rajković 2006. postavio u ZeKaeMu. Ne, nije tu riječ o Istanbulskoj konvenciji, zaboravit ćete je za tjedan dana, nego o ključnom pitanju trenutka: je li ovo zemlja u kojoj imate budućnost, ili treba brisati odavde, odmah?

Sin Vili Matula

Bobo Jelčić ne radi predstave po papirnatim literarnim predlošcima, on za materijal uzima svakodnevicu i potom je montira, s glumcima koji izgovaraju rečenice koje ste bezbroj puta čuli i izgovorili. Ono što nam je najbliže, često je previše blizu da bismo ga uočili. Likovi njegovih predstava (“Ko rukom odneseno” Teatar &td 2014, “Na kraju tjedna” HNK 2015) ljudi su za koje ste sigurni da ih poznajete, da ih viđate svakodnevno i razgovarate s njima. Ove iz “Govori glasnije!” Bobo Jelčić smješta socijalno nešto niže, otprilike na rubu srednje klase prema nižoj, gdje su posljedice društvenih procesa pogubnije i zato vidljivije.

S novom predstavom Jelčić iz komorne tematike dosadašnjih predstava izlazi u direktni politički angažman, nastavljajući ono što je počeo s filmom “Obrana i zaštita”, premijerno prikazanim na Berlinaleu 2013. u kojem je slikao razorno poraće rodnoga Mostara. I ovdje smo jednom nogom u BiH, pri čemu je Bosna i Hercegovina druga strana mjeseca, onaj mračniji, nepriznati dio naše stvarnosti. Ta se zemlja raspada, vidi li to itko, očajan je nad sudbinom BiH. Mi se pravimo da nas se to ne tiče, mi smo u Europskoj uniji, da, ali koliko smo se doista odmakli od balkanskog blata?

Predstava se gradi oko pitanja ima li u Hrvatskoj mjesta za Branku, 56-godišnju Srpkinju iz Bosne koja traži posao. Ima li u Hrvatskoj mjesta za ženu druge nacionalnosti, pitaju glumci publiku. Branka (Jadranka Đokić) dolazi kod starog prijatelja, kojeg igra Nikša Butijer, u nadi da će joj on naći posao. Branka nije izmišljeni lik, evo je sjedi među nama u publici. I nije ovdje u pitanju samo naš odnos prema manjinama, nije tu samo pitanje odnosa prema Srbima ili ženama starijima od 50 na tržištu rada: ako nema mjesta za Branku, onda je i za Butijerovog sina, studenta s glavom u nebesima (izvrstan izbor Vilija Matule, koji na sceni parodira Matulu aktivista iz stvarnog života) najbolje da što brže briše odavde. A to kako se Butijer brine za sina, blago ga nagovarajući da ode vani, što prije, gore je od svega što naše opozicijske stranke mogu smisliti u kritici vladajućih.

Sjajne uloge

Što uopće očekivati u zemlji koja se u 27 godina nije uspjela maknuti od rata i mržnje? “Puno će vode proteći Dunavom prije nego što će Hrvatska i Srbija biti prijateljske zemlje”, izgovara Nikša Butijer riječi hrvatske predsjednice s prošlogodišnje obljetnice pada Vukovara. I tko je tu lud, Butijer koji tjera sina van u strahu od novog rata, ili vi koji mislite da će sve nekako ipak proći u redu?

Zvuči pretjerano reći za glumce da su veličanstveni, ali ne znam kako drugačije opisati ono što na sceni izvode Butijer i Jadranka Đokić. Damir Poljičak i Marko Makovičić imaju manje uloge, ali obojica s fascinantnim dijelovima. I ostatak glumačke ekipe - Matula, Nina Erak Svrtan i Petra Svrtan - kreće se od dobrog do izvrsnog. I, što vi mislite, ima li danas u Hrvatskoj mjesta za 56-godišnju Branku, Srpkinju i Bosanku? Ili ste i vi već svoje dijete spremili vani? Izvrsna predstava.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 20:01