Neko je vrijeme redateljski izbivao s domaćih scena, a sad se vraća s novom dozom borbenosti i beskompromisnog guljenja društvenog licemjerja.
Oliver Frljić u Satiričkom kazalištu Kerempuh režira Pirandellov kanonski komad “Šest likova traži autora” (premijera 19. siječnja), a za Jutarnji list, između ostalog, upozorava da zlo i dobro baš nikada ne smiju biti izmiksani u bezlični smoothie oportunističke “pomirbe”.
U prošloj Kerempuhovoj premijeri bogme objesilo vašeg dublera s ceduljom “Oliver Frljić”. Vi se to vraćate poravnati račune?
- Da počnemo s jednim stihom KUD Idijota: “Mi smo ovdje samo zbog para, drugo nas ne zanima.” S obzirom na visine redateljskih honorara, povratak u zagrebačku kazališnu čaršiju bit će sve, samo ne lukrativan. Dakle, neću poravnati ni financijske, a bojim se ni simboličke račune. Ipak, moram priznati da mi je bilo jako drago vidjeti prizor iz predstave Andrása Urbána o kojem govorite. On je objesio mog dublera, ali ne sumnjam da u Hrvatskoj ima mnogo onih koji bi bili presretni da sam štrik, i to pravi, omastio ja.
Na plakatu za “Šest likova” sjedite razgolićeni za mašinom i štepate kartu Hrvatske. Jasno je k’o dan da se opet bespoštedno izlažete. Što ćete, dakle, kroz Pirandella razgolititi u sebi i u nama?
- Pirandello se u svom komadu bavi pitanjem identiteta, pa sam i ja htio progovoriti o identitetu društva koje zadnjih dvadeset šest godina baulja po maglama vlastitih nacionalnih fantazmi. Pirandellovi likovi ne mogu stvoriti konsenzus oko onoga što se dogodilo, a to je upravo ono što se događa i u Hrvatskoj. Zapravo, jedini konsenzus je moguć kroz silovanje različitih individualnih iskustava, što se i pokušalo napraviti s “Deklaracijom o Domovinskom ratu“, sjajnom prozom čijom fikcijom se uspavljujem uvijek kad imam problema s nesanicom.
Je li ovo možda najbrutalniji Pirandellov komad?
- “Možda, možda”, rekli bi Laki pingvini. Zasigurno je komad koji je promijenio povijest kazališta, te utjecao na mnoge autore, među njima i na moju malenkost. Njegova brutalnost je možda najizraženija u sceni na kraju, kada Dječak počini samoubojstvo, pokušavajući na taj način razriješiti internaliziranu napetost između normativne funkcije obitelji i njezinog realnog neuspjeha.
Pitanje identiteta u današnjim obiteljima sve više postaje preslikan društveni nukleus razdora. Može li porodica ikako ostati netaknuta od podivljalog društva?
- Zašto bi obitelj trebala ostati pošteđena od ideološkog razdora i ekonomskog konteksta koji taj ideološki razdor kreira? Trebamo li tolerirati fašista u svojoj obitelji zato što nam je otac ili majka? Cijela ideja svehrvatske pomirbe, osim što je brutalno demaskirala narav Tuđmanovog režima, pokazala je što se ni u jednom društvu ne smije dogoditi. Nema primirja između one ideologije čija je esencija ozakonjeni zločin i one koja predstavlja njezinu antitezu. Takva pomirba se ne može i ne smije pravdati nikakvom državnom tvorevinom. Između ove dvije ideologije može i mora postojati jedino antagonistički odnos. I na kraju jedan citat iz Eccovog “Vječnog fašizma”, vjerujem da će mu čitatelji sami naći referent u stvarnosti oko nas: “Ur-fašistički heroj žudi za herojskom smrću, koja se reklamira kao najbolja nagrada za herojski život. Ur-fašistički heroj nestrpljivo čeka smrt. U svojoj nestrpljivosti često druge ljude šalje u smrt.”
Pirandellov identitet u jednom je trenutku posegnuo i za fašizmom. Bit će prepoznavanja ovdašnjeg u tom intelektualnom oportunizmu?
- Naravno. Ni domaći intelektualci i umjetnici nisu imuni pred različitim oblicima suvremenog fašizma. Neki za masne pare rentaju svoje glasove za dernek na blajburškom polju ili, kao Joško Ševo, čitaju iz off-a Orbanovu naci-božićnu poslanicu u Bujici. Vjerujem da studenti glume sa zagrebačke ADU iz ovog nastupa svog profesora mogu naučiti dosta o tome u kakvom su odnosu nedostatak talenta, te fleksibilnost kičme i ideoloških uvjerenja.
Kerempuh već nekoliko godina gradi jak politički teatar. Imponira vam raditi u ovom ansamblu?
- Itekako. Tamo je odlična glumačka ekipa s Vilijem Matulom na čelu, koji je sam neka vrsta kazališne institucije. Uz njega su tu odmah Borko Perić, s kojim već treći put surađujem, izvrsna Branka Trlin, te moja draga Linda Begonja. Kerempuhovom ansamblu se nedavno pridružio i moj riječki suradnik, Jerko Marčić, glumac s kojim sam prošao sito i rešeto. Drago mi je i da, nakon prvog susreta u Žar-ptici, imam priliku ponovno raditi s Damirom Poljičkom. Kerempuh mi je drag i zbog toga jer je riječ o kazalištu u kojem nikada nisam naišao na bilo koji oblik cenzure.
Od “Gospođe ministarke” do “Jazavca u Kerempuhu” uvijek sam imao apsolutnu autorsku slobodu i na tome sam zahvalan ravnatelju Dušku Ljuštini. Na kraju bih se htio zahvaliti i mladim glumcima s kojima sam dobio priliku surađivati na ovom projektu: Miji Anočić-Valentić, Tihani Lazović, Matiji Šakoronji, Ivi Šimić, Roku Sikavici, Ozrenu Opačiću, Filipu Sertiću, Karlu Mlinaru te Kim Končar.