Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci kao posljednju ovosezonsku opernu premijeru postavlja zahtjevnu, velebnu, posljednju Puccinijevu operu – „Turandot“ – čiji naslov ponosno resi samo najveća svjetska kazališta. Uoči 100. godišnjice praizvedbe djela 25. travnja 1926. u milanskoj Scali, ovim je zalogajem Riječka opera kompletno vlastitim ansamblom pokazala da je na razini zadatka. Njome već šestu sezonu ravna vrsni njemački maestro Valentin Egel - u mandatu nove intendantice Dubravke Vrgoč inauguriran na mjesto opernog ravnatelja – koji se sustavno bavi ansamblom, bira najbolje glazbenike i radi s njima vrlo težak raritetni repertoar, od Wagnera i Straussa, preko Cilee, Humperdincka i Donizettija, sve do „domaćih“ Juranića i Smareglie, razina interpretacije sve više raste. Poseban odnos u kolektivnom sjećanju Rijeka njeguje s Puccinijem koji je 1895. u grad stigao gledati izvedbe svoje opere „Manon Lescaut“, a Riječani su ga nakon predstave 34 puta pljeskom i ovacijama vraćali pred zastor.
Dan nakon uskrsnih blagdana ansambl je bio spreman već u utorak, 7. travnja iznijeti premijeru, a za reprizu u subotu, 10. travnja, organiziran je prijevoz autobusima za publiku iz Zagreb. Rijeka je tako nakon „Djevojke sa zapada“ u sezoni kad se 2024. obilježavala 100. obljetnica Puccinijeve smrti, te nakon prošlogodišnje „Manon Lescaut“, sada upotpunila katalog njegovih opera, zaokruživši ovom posljednjom i nedovršenom jedan od najvećih opernih opusa svih vremena. Dok Egel brine o glazbenoj izvrsnosti i punoći izvedbe, intendantica Vrgoč mari da i scenska rješenja budu na visini, s nekom suvremenom porukom za današnjicu, pa za svaku opernu režiju traži angažman nekog iskusnog redatelja. Ovaj se put odlučila za Francuza Arnauda Bernarda kojega Zagreb pamti po nizu suradnji na naslovima „Triptih“, „Falstaff“, „La bohème“, „Carmen“ i „Trubadur“ u HNK-u. Ali taman kad se poznavateljima njegova opusa činilo da je već rekao sve što je imao u svojim dosadašnjim čitanjima libreta, Bernard je iznenadio radikalnim zaokretom u koncepciji.
Dok je svoje zagrebačke režije temeljio na ipak donekle povijesnim referencama, svoju Turandot je okrenuo na suvremenost distopijskog prikaza okrutne budućnosti, pronalazeći analogije između mitske Kine pod krvavom vlašću ohole hladne princeze i nekog mogućeg vremena ekološke katastrofe u totalitarnom poretku. Kao i inače, ovaj je diplomirani bivši violinist Filharmonijskog orkestra u rodnom Strassbourgu i ovdje kreator kostima i scenografije: svijet drevne Kine za njega je ovdje bijela sablasna unutrašnjost nuklearne elektrane u kojoj se od nekih gorih zračenja na zemlji sklanja „narod“ u skafanderima i gasmaskama.
Ping, Pang i Pong
U hladnom i nepersonaliziranom mnoštvu ispranih umova koje odabrani pojedinci, ministri Ping, Pang i Pong, „dresiraju“ bičevanjem i lubanjama režimskih žrtvi, jedinu toplinu ljudskosti unosi trojac izbjeglica iz drugog svijeta, netom propalog suparničkog tatarskog kraljevstva: kralj Timur, njegova ropkinja i sin Calaf. Među njima prepoznajemo likove iz kultnog futurističkog nijemog filma „Metropolis“ Fritza Langa koji sljedeće godine slavi 100. rođendan, u kojemu se čita ključ ovog uprizorenja. Calaf je ovdje bogati gradonačelnikov sin Freder, a Liù njegova ljubav iz radničke klase Maria, dok je sama Turandot njezina robotska verzija.
Prevedeno u današnje pojmove, Turandot je umjetna inteligencija koja se osilila i vlada čovječanstvom, s kojom je Calaf kao čovjek fasciniran i odbija ljubav njezine čovjekolike verzije. Ali u trenutku kada masa na spravi za mučenje, na svojevrsnoj električnoj stolici, ubija Liù koja do smrti ne otkriva Calafovo ime, u krvožednoj se „Boginji Mjeseca“ nešto pokrene, što se tek Calafovim strastvenim poljupcem rastvara u toplinu, život i ljubav. Turandot pritom skida svoju srebrnu haljinu i periku i ispod otkriva ružičastu šljokičastu opravu s kratkom bubi frizurom iste boje, a uskoro se u iste boje s ružičastim naočalama „skidaju“ i razgaljeni podanici. Završni je zbor prema temi slavne Calafove arije „Nessun dorma“ za zbor raspisao Puccinijev kolega Franco Alfano jer je skladatelj preminuo nedovršivši djelo (njegovi zadnji tonovi u partituri su upravo smrt Liù). Dobra okolnost za redatelja daje Puccinijeva zabilješka da u završnom prizoru traži moderni „francuski poljubac“, to nije Trnoružičina „pusa za dobrojutro“, pa ovdje Bernard upućuje svoje protagoniste da se dugo i strastveno ljube kako to nigdje ne vidimo u operi.
Kao što je i Lang svojim Metropolisom dao poruku svijetu da medij između glave i ruku mora biti srce, tako i Bernard svojom riječkom Turandot, prvom režijom ovog naslova u četrdeset godina svoje karijere svijetu umjetne inteligencije i prijetećih totalitarizama poručuje da nam jedino ljubav može pružiti život. I doista, poruku u najljepšem glazbenom ruhu prepoznaje i publika u kojoj se Riječani isprepliću s opernim ljubiteljima iz Zagreba, Ljubljane i Trsta: dosadašnje su sve predstave ispraćene ovacijama na nogama kakve se rijetko doživljavaju u našim nacionalnim kazalištima. Maestro Egel je uz minimalne aranžerske adaptacije majstorski ravnao orkestrom raspoređenim dijelom u rupi, a dijelom po ložama, što je glazbi pružilo novu raznoliku akustičku dimenziju, a solisti su bili redom sve jedan bolji od drugih.
Na visini zadatka
Najviše je na visini zadatka bila riječka nacionalna operna prvakinja Kristina Kolar kao snažna Turandot čije se metalni glas polako topi prema kraju. Njoj je ravnopravni partner bio srčani Solinjanin Bože Jurić Pešić kao tenor spinto koji je ariju „Nessun dorma“ otpjevao kao uspavanku, zatomivši notornu izražajnost. Pjevni bas Slavko Sekulić uvjerljivo je portretirao toplinu očinskog karaktera Cara Altouma, dok je lirski tenor Sergej Kiselev kao otac Turandot, Car Altoum glasom i interpretacijom u invalidskim kolicima mračnoj priči dodao komični element u maniri Dr. Strangelovea kao hommage Kubrickovoj crnohumorističnoj satiri.
Sopranistica kristalnoga glasa i uživljene scenske geste Anamarija Knego utjelovljenje je ljudskosti u sveukupno dehumaniziranom okolišu kojim upravlja ministarski trojac vrlo živopisnih interpreta, spretno se scenski i fraziranjem međusobno nadopunjuju kao svojevrsna troglava neman tenor Marko Fortunato (Pang) i dvojica Slovenaca na angažmanu u Ljubljanskoj operi – bariton Jure Počkaj (Ping) i tenor Aljaž Žgavc (Pong). Posebna pohvala cijelom zboru Riječke opere koji u svim prizorima zvuči vrlo dojmljivo i skladno zahvaljujući dobroj pripremi talijanskog maestra Mattea Salveminija koji ih je naučio kako vladati glasom i dijafragmom u svim Bernardovim koreografijama, pa i u ležećim položajima.
Inače, Puccinijeva se Turandot bitno razlikuje od svih njegovih ostalih opera. Ciljano je skladatelj htio nešto drukčije, u skladu sa suvremenim izrazima početka 20-ih, simbolično i nadnaravno, pa je posegnuo za njemačkom obradom legende iz drame Talijana Carla Gozzija. Ishodno se priča o princezi koja svojim proscima zadaje nerješive zagonetke i potom ih javno pogubljuje temelji na starom perzijskom epu iz 12. stoljeća, koju moderniji autori smještaju u drevnu Kinu. U svjetlu svojih egzotizama, nakon Divljeg Zapada i Japana, Puccini se nadahjivao Kinom u domu prijatelja Barusa Fassinija, gdje je oduševljeno prelušavao melodije njegovih kineskih glazbenih kutija. Daleko od verizma naslovni lik traži sopran vagnerijanskih proporcija kojima suprotstavlja liričnost robinje Liù. Unatoč velikom uspjehu na praizvedbi u milanskoj Scali 1926. i njujorškome Metropolitanu godinu kasnije, naslov je i danas repertoarni kuriozitet koji traži izvanredne kapacitete, financijske i logističke, s velikim zborom s mnoštvo proba i nadnaravni glas velikog volumena za Turandot, tko je pjeva, ulazi u legendu. Bravo Kristina, bravo Rijeka!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....