Od prve hrvatske filmske zvijezde do legende jugoslavenskog glumišta

Početkom milenija nekako sam uspio nabaviti telefonski broj Marije Crnobori u Beogradu. Imao sam i stanovite preporuke, nisam se javljao samo tako, ali su me upozorili da stara gospođa uopće ne želi razgovarati s novinarima. Nazivao sam nekoliko puta i naposljetku je uspio dobiti. Bila je ljubazna ali odlučna u unaprijed stvorenoj odluci. Odmah mi je rekla: “Imate sve u monografiji koju su o meni napravili”, na što sam proturječio: “Ali mene zanimaju prvi filmovi u kojima ste nastupili”. Diskretno sam izbjegao spominjanje NDH, no ona je znala o čemu govorim. “A, mislite na Oktija Miletića? To je bilo davno. Mene sada zanimaju samo moji unuci.” Sin joj je, naime, bio tada već poznati kazališni redatelj Aleksandar Fotez i očito je majci prepuštao brigu o potomstvu.

Veza s Goranom

Tako je završio moj pokušaj da legendarnu glumicu bar nakratko vratim u hrvatsku kinematografiju. Mnogi, naime, ne znaju da je ona - bar kada je zvučni film bio u pitanju - bila prva naša filmska zvijezda. Rođena je 1918. u Banjolama kod Pule, kao djevojčica je izbjegla s roditeljima u kraljevinu SHS, u Zagrebu se najprije školovala za učiteljicu u Istarskom internatu, maturirala u Novom Sadu, a zatim počela učiti glumu kod legendarnog Dubravka Dujšina. Godine 1939. upisala je Glumačku školu Hrvatskog narodnog kazališta koju je pohađala sve do 1942., kada je već redovno nastupala na najvažnijoj zagrebačkoj pozornici. Uključila se u to vrijeme u krug viđenijih Zagrepčanki i dvije godine bila u vezi s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem prije nego što je otišao u partizane.

Tamnokosu ljepoticu zapazio je Oktavijan Miletić, tada najprestižniji hrvatski redatelj, najprije joj povjerio ulogu u srednjometražnom kulturno-prosvjetnom filmu “Barok u Hrvatskoj” (u njoj nije imala teksta ali je izgledala impresivno), zatim ju je angažirao i za nikad dovršeni “Radium” (igrala je Mariju Curie), a jedinu priliku da govori dobila je kao narator u dokumentarcu “Dubrovnik”, posljednjem dovršenom filmu u NDH, do danas nikad pronađenom. Zašto nije igrala Hedvigu Banovu, draganu glavnog junaka u Miletićevom “Lisinskom” umjesto potpune diletantice Lidije Dominković? Branko Špoljar, interpretator lika Lisinskog, sjeća se da je dolazila na audiciju, da mu je to bilo drago jer mu je to bila kolegica iz kazališta, no očito su presudili drugi razlozi. U svakom slučaju, da se pojavila pred kamerama, zasjenila bi kompletnu glumačku postavu filma.

Ofelija na Igrama

U to doba je već bila ugledna članica Hrvatskog državnog kazališta (kako je za NDH preimenovan HNK), što je platila kasnije kad je nastupila promjena vlasti, morala je 1946. prijeći u riječko Narodno kazalište, kojem će ravnatelj uskoro postati njezin suprug Marko Fotez. Već 1948. imala je riješen status, jer je prihvatila ponudu beogradskog Jugoslavenskog dramskog pozorišta, koje je okupljalo najbolje glumce iz čitave Jugoslavije (zato su ga i prozvali “Jugodrp”). Tamo se nametnula kao vrhunska tragetkinja u ulogama Antigone, Fedre, Klitemnestre, Ifigenije i lady Macbeth, no nije zazirala ni od suvremenog repertoara (Krleža, Sartre, Vojnović, Genet).

U Beogradu su je gledali samo kazališni zaljubljenici koji su samo zbog nje katkad tamo i putovali, no zato smo je u nas mogli vidjeti na Dubrovačkim ljetnim igrama (redovno od 1952.do 1976.), gdje je uglavnom igrala u klasicima: u “Hamletu” je, recimo, najprije glumila Ofeliju a zatim četiri godine kasnije i Gertrudu, Titaniju u “Snu ljetne noći”, pa Jokastu u “Kralju Edipu”. U kazalištu je bitan glumački raspon a ne dob, a pomogla je i to što se - unatoč tome što je tek prešla tridesetu - mogla doimati autoritativno kao da je u zreloj dobi, a i preobraziti u puno mlađu ženu.

Sama pred kamerama

S filmom je imala manje sreće jer je bila glumica prejakih dramskih akcenata, najčešće je surađivala s još jednim nekadašnjim Zagrepčaninom, Vladimirom Pogačićem, i za ulogu u njegovoj “Nevjeri” dobila nagradu na prvom pulskom festivalu koji je uveo službeni program: 1955. Nije zazirala ni od televizije, kralj jugoslavenske komedije Radivoje Lola Đukić angažirao ju je 1966. za svoju prvu i jedinu dramsku seriju “Crni snijeg”, obećavši joj posebne povlastice: uistinu ih je i dobila, jer je jednu epizodu punih sat vremena provela sama pred kamerama, izvevši neku vrstu monodrame, a publika se nije pretjerano bunila.

Svoje korijene nije zaboravila, nazvali su je Kći Istre zbog promicanja čakavske poezije, a 1991. objavila je i knjigu “Svijet glume”.

Njezin bratić bio je poznati slikar Josip Crnobori, koji je razdoblje socijalizma proveo u emigraciji u Argentini. Umrla je u utorak u svom stanu u Beogradu u 97. godini.