Nušić na Brijunima: ‘Pokojnika’je spasila sjajna Seka Sablić

Lenka Udovički kao redateljica stagnira. Vjerojatno zato što radi samo za Kazalište Ulysses, i to uvijek na istome mjestu, u Tvrđavi Minor na Malom Brijunu.

U njezinoj režiji “Pokojnika” (1937.), posljednje komedije Branislava Nušića, mnogo je dinamičnih slika, osjeća se nakana postizanja jednog zajedničkog tona izvedbe, ali cjelina neprestano izmiče i predstava se rasipa na glumačke dionice kojima glumci upravljaju spontano.

Pikanje i promašaji

Ovaj put, doduše, nije imala sreće ni s doprinosom nekih glavnih pomagača. Nigel Osborne je, skupa s Davorom Roccom, promašio s muzikom. Sklopili su nekoliko “etno” songova, koji bi vjerojatno trebali sugerirati nekakav “balkanski mentalitet”, a zvuče kao čudno iskvareno Žikino kolo.

Nije se snašao niti scenograf Deni Šesnić, koji očito nije mogao svariti ideju da se jedna rekli bismo salonska predstava igra među ogromnim ruševnim zidinama, pa je popikao po umjetnom travnjaku stolce, a gornji dio zapunio paletama i ovećim improviziranim bazenčetom. Uravnoteženijem dojmu nisu pomogli niti izvanredno lucidni i dosljedni, rekli bismo ionescovski kostimi Bjanke Adžić Ursulov.

Oni su, naime, pomogli tek glumcima da točnije urone u svoje likove. Pisali smo o Nušiću prije koji tjedan opširnije u Magazinu, pa ćemo ovdje tek ponoviti da je on zapravo avangardni pisac kamufliran u vodviljsku ambalažu.

Nušićevi su likovi automati, u psihološkom smislu na razini djeteta. Stoga su odreda krajnje nestrpljivi i ekstatični. Govor im je pročišćen, retorički izbrušen na najnužnije ili na, suprotno, najopširnije. Sve to redateljica odlično shvaća, ali joj nedostaje hrabrosti da se posve okani psihologije, pa neke glumce dovodi u nemoguću situaciju. Primjerice, izvanredni Miodrag Krivokapić, s glasom trageda, ovdje igra nesuđenog pokojnika Pavla Marića, kojeg se svi ostali protagonsiti žele riješiti, i riješe ga se, kao suvremenog intelektualca i moralista, koji o svemu razmišlja, koji, štoviše, naglas misli i osjeća.

Veliki Seka i Zijah

Budući da su oko njega luđaci, ostavlja dojam, potkraj predstave, kao da i nije iz nje, nego je dolutao iz publike. Predstava je, dakle, više nervozna nego ekstatična, s dosta praznina i nejasnoća, a isplati je se pogledati poradi velikih glumaca.

Prije svega, Jelisaveta Seka Sablić, u ulozi Agnije. Ona tu staru djevicu, fiksiranu na udaju, igra kao dijete, a iza te krhkosti buja tempo jake žene koja je sve pregrmjela i sad se životu - ruga. Na granici britkosti i demencije pleše velika glumica.

Izvanredan je i Zijah Sokolović kao glavni spletkaroš, Spasoje Blagojević, fiksiran u pohlepi. Grabežljivog lutka dojmljivo daje Branislav Zeremski kao Anta, a i Dušan Gojić kao Gospodin Đurić igra energično a plastično.

Najlošije su se snašli glumci zagrebačkih kazališta.