NOVA ULOGA RAKANA RUSHAIDATA Čarlija, propalog studenta i rockabillya iz Karakaševa hita, nije nimalo lako glumiti

Ova je godina jedna od izrazito aktivnih i uspješnih za glumca Rakana Rushaidata.

Ljetos je igrao Michelangela u istoimenoj predstavi, koju je po romanu Miroslava Krleže režirao Sebastijan Horvat. Pojavio se u glavnoj ulozi u novom filmu Bobe Jelčića “Sam samcat”, koji je premijerno prikazan u kolovozu ove godine, a tijekom prošle, kao i ove sezone, moglo ga se vidjeti u autorskom projektu Olivera Frljića “Jazavac u Kerempuhu” te u “Titu Andorniku” Igora Vuka Torbice u Zagrebačkom kazalištu mladih. Trenutno Rushaidat radi na predstavi “Blue Moon”, koja će u nedjelju biti premijerno izvedena u kazalištu Kerempuh.

Aveti iz prošlosti

Riječ je o dramatizaciji romana Damira Karakaša, čiju režiju potpisuje Boris Liješević. Roman govori o Čarliju, propalom studentu i rockabillyju, koji se preselio u Zagreb, gdje nastoji graditi sebe i svoj život, a zapravo traži bijeg od zamršenih odnosa s djedom i ocem. Ima tu aveti iz prošlosti (cijela obitelj bila je u ustašama), sadašnjosti kojom dominira glazba i izlasci, kao i posve zapušteni studij, te miris budućnosti, koja se velikim koracima približava, noseći sa sobom užase iz prošlosti koji, prigodno, jašu na bijelom konju i miris rata. Nije to vesela ni smiješna priča, sigurno je da neće izazvati salve smijeha, pa bi njome stalna publika tog satiričkog kazališta mogla biti iznenađena.

Prizor pokopa

- Ne dijelim kazališta po tome kakav im je inače repertoar. Mislim da svaka dobra drama ima elemente satire i obratno. Siguran sam da će publika Kerempuha biti jako zadovoljna ovom predstavom, jer se njome nismo zapravo previše odmaknuli od stila kazališta. Bilo je u Kerempuhu komada koji su više naginjali drami, a publika ih je prihvatila - kaže Rushaidat, koji tumači lik glavnog junaka Čarlija.

Na sceni ga zatječemo u prizoru pokopa Čarlijevog djeda. Na pozornici je lijes, jedan bicikl i nekoliko ljudi. Iako je u tijeku pokop, nitko ne plače: svećenik je nervozan jer uskoro ima misu, fotograf kasni, a ožalošćena rodbina sastoji se od nervoznog sina sa sjekiricom u ruci, njegove supruge koja nosi cvijeće i unuka Čarlija, koji na glavi ima kokoticu, odjeven je u kožnu jaknu i puši cigaretu za cigaretom. Nije to prvi put da su se navedeni okupili oko toga lijesa - riječ je, naime, o drugom pokopu istog čovjeka. Sve skupa izgleda veoma bizarno i premda zapravo nema ničeg smiješnog u prizoru pred nama, valja priznati da je situacija satirična i apsurdna.

- Iskreno, nismo baš pretjerano prilagođavali knjigu ovom kazalištu. Komad je odabran baš zbog satire koju u sebi ima - evo, recimo, prizor u kojem se drugi put pokapa djeda je sam po sebi komičan. Tu je i sudar svjetova - lik koji tumačim je rockabilly s kokoticom koji iz Zagreba dolazi u Liku i na tom sprovodu sigurno djeluje kao izvanzemaljac. Knjiga koja je pretvorena u predstavu je ozbiljna, ali ima potencijal satire. Sigurno je da smo je mi još malo nagnuli na tu stranu - kaže Rushaidat.

Brzi rezovi

Najteži su mu bili, priznaje, vremenski skokovi. U jednom je trenutku dječak od sedam godina, potom mladić u dobi od 24, a dio radnje odvija se u sadašnjosti, kada mu je 40-ak. Promjene su nagle, a osim tjelesnih promjena, zahtijevaju i promjenu u jeziku.

Dječak govori ličkim dijalektom, mladić mješavinom tog jezika i zagrebačkog govora, a u jednom se dijelu predstave publici obraća standardom. Cijela je predstava, pojašnjava Rushaidat, sastavljena od tih brzih rezova, jer se radnja ne odvija kronološkim slijedom. Kako su estetski izvedeni ti rezovi? Koliko se glumci mijenjaju pred našim očima?

- Liješević voli glumačku igru i to mu je stil. Njega manje zanima vizualnost, a više igra. Od publike traži da u mašti sami kreiraju prostor i vrijeme. U ovoj predstavi nismo puno improvizirali, nego smo se više bavili dramatizacijom. Mislim da ćemo do premijere vagati što dodati, a što maknuti. Nismo sve mogli prenijeti na scenu - kaže Rushaidat.