Uoči premijere Wagnerova "Tannhäusera" u zagrebačkom HNK 15. svibnja, belgijski redatelj Frank Van Laecke, koji je u karijeri bio nominiran i za nagradu Olivier, a angažiran je za zagrebačku predstavu, najavio je veliku promjenu u čitanja libreta i režiji: "Što ako je Tannhäuser nadareni skladatelj koji teži savršenoj partituri? Što ako je Tannhäuser sam Wagner, opsesivno u borbi protiv praznog lista i osude okoline? U mojoj koncepciji Tannhäuser stoji u središtu kao umjetnik koji se bori za ono što sam smatra ljepotom. Nemilosrdno, odlučno i beskompromisno. Na užas elite koja, privremeno, određuje što je umjetnost, a što nije..." Wagnerova opera na programu HNK u dvije je podjele, a, uz ostale, sudjeluju Dubravka Šeparović Mušović kao Venera, Evelin Novak kao Elizabeta, Ljubomir Puškarić kao Wolfram te Filip Filipović kao Walther. Po koncepciji koju uvodi belgijski redatelj reklo bi se da istinski umjetnik treba i tijelo i duh i dušu, i hedonizam i nadu i vjeru, ali ga u tome ometa tzv. elita.
. Je li u ovoj režiji riječ o "eliti" koja je u povijesti opere, na primjer, izviždala mnoge praizvedbe danas čuvenih opernih naslova?
DUBRAVKA ŠEPAROVIĆ MUŠOVIĆ: Svatko danas može biti elita, samo se treba malo potruditi oko PR-a. Danas je umjetnik razapet između usvajanja znanja i objava na društvenim mrežama koje utječu na ono što će elita odlučiti. Ako nemaš objave i dovoljno pratitelja, događa se da umjetnik nije "in". Pitanje je gdje ostaju znanje i kvaliteta. Vrhunsko umijeće, svakodnevno vježbanje, samodisciplina, pronalaženje rješenja za pojedine fraze nakon mjeseci vježbanja, događa se onda kad je umjetnik sasvim posvećen stvaranju i to niz godina, uporno i predano, na van pomalo autistično. Ne možemo raditi na usvajanju vrhunskog znanja i biti poznati na mrežama: ili jedno ili drugo. Posrijedi su i različite psihologije, jedna traži poniznost i umanjivanje ega da bi se došlo do dubljeg "ja", a druga traži veliki ego i isticanje sebe. Nastavi li se ovakav trend, vrhunsko znanje ostat će skriveno. Pustimo na čas umjetnike, što će se događati ako sutra ne budemo imali prave liječnike i inženjere...?
. Wagner je u libretima koristio mitove i legende. Koliko je autobiografskog u njegovim djelima?
DUBRAVKA ŠEPAROVIĆ MUŠOVIĆ: Wagner indirektno unosi biografsko u libreta. U operi "Tristan i Izolda" prikazana je njegova tajna ljubav prema Mathildi Wesendonck, u "Letećem Holandezu" iznesena su njegova lutanja jer je bio politički progonjen, a sve o moći i pohlepi unio je u "Prsten Nibelunga".
U "Tannhäuseru" je prikazana čovjekova potreba i za Venerom i za Elizabetom. Pogledamo li libreto, Venera je simbol strasti, užitka, a Elizabeta simbol čistoće, ljubavi, žrtve. Venera predstavlja ono što želimo, a Elizabeta ono što trebamo.Venera je uzbuđenje, a Elizabeta je sigurnost. Ono što je strastveno nije stabilno, a ono što je stabilno nema intenzitet. Prava ljubav nije samo u užitku, već i u spremnosti da se žrtvuješ.
Dakle, u zagrebačkoj režiji Tannhäuser je umjetnik koji je razapet između talenta, strasti (Venera) i discipline, rada, postojanosti (Elizabeta), njemu treba i jedno i drugo. Treba mu inicijalno talent, ali se ne može bez rada ostvariti. Nakon svega dolazi elita koja mu sudi.
. Wolfram von Eschenbach jedan je od najvažnijih likova u Wagnerovoj operi "Tannhäuser". Suprotnost Tannhäuseru, vitez i pjesnik na dvoru u Wartburgu. Smiren i razuman i nenametljivo privržen Elizabeti. Sličan vama osobno...
LJUBOMIR PUŠKARIĆ: Točno. Wolfram je jedan od najvažnijih likova, izrazito pozitivna i plemenita karaktera. Nesretno je zaljubljen u Elizabetu, ali nije ljubomoran na glavnog junaka priče jer je njemu Elizabetina sreća najvažnija u životu. Potpuno je posvećen dobroti i to jasno iskazuje u odnosima prema svim likovima. Ukratko, plemeniti mirotvorac posvećen dobroti, razumijevanju i čistoj ljubavi. Što se tiče podudaranja njegova i mojeg karaktera, rekao bih da je od svih uloga koje sam do sada tumačio Wolfram u samome vrhu. Koncept ove produkcije odmaknut je od religijskog pristupa i usmjeren na tumačenje odnosa likova kroz umjetnost, odnosno stvaranje glazbe. Sviđa mi se takvo tumačenje i vjerujem da će svima biti zanimljivo gledati i slušati ovo putovanje od jedne od najljepših opernih uvertira do kraja opere.
. Wartburg postoji kao stvarno mjesto, dvorac u Njemačkoj, pomaže li ta činjenica pri radu na partituri? Kako vi kao ipak verdijanski pjevač doživljavate glazbenu promjenu kroz Wagnera?
LJUBOMIR PUŠKARIĆ: Činjenica da zaista postoji taj dvorac u Njemačkoj nije previše bitna za ovu produkciju jer je režijski fokus drugačije usmjeren. Što se tiče mog glazbenog pristupa ulozi, mogu samo reći da je ovo izrazito lijepo napisana uloga tako da je belkantistički stil, koji osobno uvijek preferiram, upravo idealan za ovo djelo. Uživam u svakoj noti, taktu, frazi. Već od prvih samostalnih proba shvatio sam da ću se vrlo brzo "sprijateljiti" s Wolframom.
. Vi ste zagrebačka gošća sezone, članica berlinske Staatsopere čiji je glavni umjetnički otac dugo bio Daniel Barenboim. Riječ je o maestru zaslužnom i za promociju Wagnera kao skladatelja stigmatiziranog zbog antisemitizma, i to u Izraelu gdje je prije 25 godina dirigirao prvim činom opere "Die Walküre" i postao privremeno nepoželjna osoba u Knesetu. Budući da ste surađivali s maestrom, što ste od njega naučili o Wagneru i vagnerijanskom načinu?
EVELIN NOVAK: Ja sam zaista puno naučila od maestra Barenboima. On je radio s pjevačima na razvitku fraze, na točnom naglasku riječi, tražio je da se svaki upitnik ili uskličnik interpretira drugom bojom i da se ne izostavi. Sve to mi jako pomaže kad pripremam uloge, no isto tako sam imala prilike raditi Wagnera s najboljim dirigentima današnjice. "Ring" sam, recimo, pjevala s Christianom Thielemannom, Simone Young, Philippeom Jordanom, Heras-Casadom, sa svim najboljim asistentima koji rade u Bayreuthu, a najviše sam tehnički, a i stilski naučila od moje profesorice pjevanja Dunje Vejzović.
. Zagrebačka publika u većini slučajeva nije opčinjena Wagnerom. Stvara li to pritisak ili prkos?
EVELIN NOVAK: Spomenuto ne utječe na mene, već izravno utječe kompozitor. Kad sam prvi put odslušala sve Wagnerove opere u Bayreuthu, tek tada sam shvatila koliko je to poseban svijet i plakala bih pet sati na svakoj predstavi koju sam slušala. Preplavile su me emocije koje do tada nisam niti znala da postoje pa sam sigurna da će se to dogoditi i nekima na našoj premijeri. Svaki put kad probamo treći čin i zbor hodočasnika (Pilgerchor) dostiže vrhunac, rasplačem se kao malo dijete na sceni, iako znam da netom poslije toga dolazi Elizabetina teška arija za otpjevati i da bi mi emocije mogle djelovati na glasnice… Ta je glazba toliko jaka, a i redatelj traži da idemo istinski u sebe.
. Kako je, pak, pjevati u sredini u kojoj je to nacionalni kompozitor, u Njemačkoj?
EVELIN NOVAK: Pritisak je veliki u Njemačkoj jer su vagnerijanci posebna publika koja zna sve tekstove napamet, dolaze iz cijelog svijeta na unaprijed rasprodane predstave… U Bayreuthu nema ni titlova, pa je pritisak još veći na pjevače da, unatoč gustoj orkestraciji, sjeckaju veoma razumljivo tekst jedne duge fraze, a opet da legato teče kroz konsonante. To je ta njemačka škola iliti "Kunst".
. Manjom ulogom u "Tannhäuseru" ostvarujete vagnerijanski debi. Prije nekoliko mjeseci rekli ste da je Wagner za vas, koji ste iznimni i punokrvni belkantistički i verdijanski pjevač, na jedan način "zemlja-zrak". Kako sada vi pjevački gledate na Wagnerovu tekovinu, posebno reformu u kojoj se glazba više koristi u komentiranju glazbe?
FILIP FILIPOVIĆ: Naravno da mi je prije nekoliko mjeseci Wagner bio gotovo nepoznat teritorij, nikada ga nisam pjevao i još sam daleko od toga da se smatram znalcem. Uloga Walthera pokazala se kao odličan prvi korak u upoznavanju s tim svijetom. Wagner doista traži drugačiji pristup: orkestar nije samo pratnja, već aktivni sudionik i komentator radnje, a glazba je organski povezana s dramom na način koji je drukčiji od belkanta ili Verdija na koje sam se navikao. Naravno, takav pristup od pjevača traži i drugačije razmišljanje i pristup frazi, tekstu i izrazu. Svakako je to za mene bio izazov, ali i iznimno vrijedno iskustvo koje mi je djelomično dalo i jednu novu perspektivu o Wagneru.
. Je li ovo "Walther brani Sarajevo (Wagnera)" ili ste iznenadili i sebe?
FILIP FILIPOVIĆ: Ne bih rekao da je riječ o "obrani Wagnera", nego prije o osobnom rastu. Wagnerov svijet za mene je i dalje pun misterija i sigurno u njemu imam prostora za daljnji razvoj, ali veselim se budućnosti u kojoj ćemo se još bolje upoznati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....