‘Nisu ni revolucije što su bile. Ljudi izlaze na ceste i bune se protiv razuma! Protiv maske‘

Ako se rado upuštate u razmišljanja i pitate se kamo ide ovaj svijet, Sibila Petlevski, profesorica dramatologije na Akademiji dramske umjetnosti, idealna je sugovornica. Načitana, maštovita, elokventna, ozbiljna, autorica više od 20 knjiga - proze, poezije, drame, znanstvenih djela - za koje je dobila mnoge domaće i međunarodne nagrade. Završila je knjigu poezije, piše novi roman.

Iako svako ljeto provodite u Zagrebu, posljednjih pet dana proveli ste u Žaboriću...

- Da, pozvao me sa suprugom u goste jedan moj student kreativnog pisanja...

I kako je u Žaboriću?

- Selo pokraj Šibenika, bez tradicije, ima turiste, ove godine manje... i fenomenalno noćno nebo! Malo je bilo intelektualnih razgovora, malo pisanja, gledanja u pučinu, kupanja... Ali, zašto je vama toliko zanimljiv Žaborić?

Zato što se pojavljuje u slavnom stihu hrvatske književnosti, Arsenovu ‘Posljednjem tangu u Đevrskama’. Pa kaže: ‘Nadiru ljepotice iz Žaborića...’

- Ja jako volim Arsena... ne bih rekla da se tu pojavljuje Žaborić...

Evo, Google, spas... gle, stvarno, nema Žaborića...

- Eto...

Postoji li išta što vi ne znate, profesorice Petlevski?!

- Ha-ha. ‘Znam da ništa ne znam.’

Predajete dramatologiju na ADU. Počinje školska godina, što vas čeka?

- Puno toga jer se vraćam sa studijske godine. A i inače, čini se da me dugo nije bilo u javnosti, jer radim na više razboja, pa kad ne objavim roman, a pišem poeziju, ili kad se bavim znanošću, a ne aktivizmom, kao da sam ‘nestala’. Četiri sam godine vodila međunarodni projekt Zaklade za znanost, posvetila sam se znanstvenom dijelu karijere... izašla mi je knjiga ‘Kazalište srama’...

Čime se bavio projekt?

- Vrlo ambiciozno, idejom kako istraživanje umjetnosti može doprinijeti promjeni paradigme znanosti. Nije to bio samo tim umjetnika i humanista nego i ljudi iz kognitivnih i tehničkih znanosti... u našim krajevima rijedak, ako ne i jedini transdisciplinarni projekt tog tipa. Ali, pretjerano me administriranje vezano uz Zakladu za znanost zamorilo i eto me natrag u lijepoj književnosti. Pišem roman, dovršila sam zbirku poezije, koju predstavljam u Sloveniji, na festivalu Vilenica.

Vilenica, međunarodni književni festival...

- Tako je. Vilenica International je važan festival, a kako se ove godine svi strani gosti predstavljaju virtualno - tako se predstavljam i ja. Moja su poetska čitanja, ali i dva okrugla stola na kojima sam sudjelovala, dostupna online 11. rujna. Ovogodišnja tema je ‘Quo vadis?’: Kriza vezana uz pandemiju potaknula je pitanje: ‘Kamo ide ovaj svijet?’, ali i kamo ide EU.

Šteta, Vilenica je imala uvijek čitanje u prekrasnoj špilji...

- Bila je to okrutna ljepota stalaktita i stalagmita, kristalni trbuh zemlje. Bila sam ondje, mislim 1995., kad mi je antologizirana poezija u Americi. Virtualizirani krajolici su sada naše nužno zlo. Umjetnici pokušavaju izvesti ‘novo normalno’ iako znaju da će zatvaranjem kazališta, koncertnih dvorana, prostora za živu izvedbu, a posebno zamjenom kontaktnog predavanja na umjetničkim akademijama licemjernim oblicima učenja na daljinu uskoro nestati i umjetnost kao profesija.

Konkretnije?

- Evo, sad razgovaramo na ADU. Otvara se niz problema obrazovanja mladih profesionalaca drame, kazališta, glume, plesa i filma, a naše Ministarstvo znanosti i obrazovanja i dalje ne uspijeva razumjeti specifične potrebe takve institucije. Ista je muka i drugih akademija.

Što ste u protekle četiri godine objavili?

- Hrpu znanstvenih radova, knjigu teatroloških ogleda ‘Kazalište srama’. Po mojem libretu ‘Astečka molitva’ Tarbuk je skladao kompoziciju ‘Mexicana’, a jedna verzija te tonske pjesme izašla mi je i kao knjiga u Meksiku, u prijevodu Željke Lovrenčić. Sad ću nastojati dovršiti i roman. Naslov je ‘U ime’.

‘U ime oca’ je slavan film, ali asocira i na molitvu....

- Moj naslov ne kaže u čije ime, premda sam ga mogla nazvati ‘U ime majke’. Posvećen je sestrama Baković, jakim ženama, heroinama svojih ideala, koje su žrtve okolnosti. Sestre Baković su žrtve NDH, međutim, u mojem su romanu svi likovi pozitivni, u smislu da je njihov životni put popločan dobrim namjerama i da upravo zato vodi ravno u pakao...

Mučitelji, ubojice... i oni su pozitivni?

- Svi glavni likovi koji nešto pokušavaju dokazati ‘u ime’ ideala su pozitivni. A mučitelji i ubojice ne rade ‘u ime’ - oni su činovnici poretka zla. To nije roman samo o Zagrebu u NDH nego i našim iseljenicima u Boliviji, ide do današnjih dana i vraća se do problema koji me danas najviše zanima, a to je ‘ekologija duha’ i općenito ekologija. Znači, počinje amazonskom sinodom, koja je izazvala puno prijepora, i ide od suvremenosti preko mjesta Orura u Boliviji, rodnom mjestu sestara Baković. Do Bolivije naših iseljenika, ali i u krvavu povijest osvajanja prostora Indijanaca. Zovem ga ‘malim romanom s velikom temom’.

‘Malim romanom’ zato što nije trilogija, kao trilogija ‘Tabu o psihoanalitičaru Viktoru Tausku’, što ste objavila 2009. - 2013.? Zašto me teme vaših romana uvijek jako vuku na esej...

- Hm, možda nisam trebala otkrivati toliko, jer je roman ‘u hodu’, ali da, nije trilogija. A što se tiče tema koje vuku na ‘esej’, onda je najveći esejist među romanopiscima Thomas Mann.

Sestre Baković su najvažnije?

- Ne, one su samo bile poticaj za pisanje, provodni motiv. Najviše se bavim idejom neizrecivog: neizrecivo lijepog i neizrecivo strašnog. Dovršila sam i zbirku poezije koja se zove ‘Prljavi od zemlje, pijani od zraka’...

Odličan naslov...

- Hvala... U toj sam zbirci ‘šaptačica bilju’. Ponovo na tragu onoga što me sad fascinira, ekologije duha. To je libreto za šaptanje bilju i slušanje glasova tišine; poezija u kojoj su biljke protagonisti. To je inače i prostor postapokalipse. Počela sam puno prije nego što se dogodila korona, pa bih rekla da sam po mnogočemu predvidjela atmosferu odustajanja, straha, izolacije i nadilaženja svega toga kroz shvaćanje ljudi kao dijela prirode. A ne onih koji su najvažniji sami sebi.

To i prečesto govorimo, ali se ponašamo jednako.

- Imam znanicu koja proučava zagađenje rijeke Hudson. I ovako mi je rekla: Kako su prekrasni ti pigmenti bakterija, koji zagađuju Hudson! Napravila je od toga fotografije, izložila, i tu sam se susrela s osobom koja gleda iz perspektive - preživjet će ono što će preživjeti. Mi ljudi nismo u prvome planu. Znanost i tehnologija napreduju, ali čini se da se ljudska psihologija nije puno promijenila od rimskog doba. U našem svijetu zaraženom virusima ljudi se opskrbljuju toaletnim papirom u smiješnom pokušaju da sebi dokažu da bi i dalje mogli biti ‘glavni’, ako nigdje drugdje onda u najprivatnijoj sobi u svojem stanu. Velik broj ljudi još misli da je Zemlja ravna ploča. Takva vjerovanja služe svojoj svrsi: nemilosrdnom korporativizmu koji budale trebaju više nego ikad. Na Vilenici su mi postavili pitanje - Možemo li si mi priuštiti umjetnost? Kakvo je to pitanje?!

Meni se čini kao normalno novinarsko pitanje...

- Ja bih rekla da je to dugo i pomno pripravljano pitanje. Trebalo je vremena da ljudi - dužnički robovi grabežljivog korporativizma - dođu do točke da izgube pravo na kritičko razmišljanje. Globalna zdravstvena kriza bila je samo okidač koji je pokazao da se u mjesec i pol pandemije bogati mogu još više obogatiti, da zapravo mogu postati ‘perverzno bogati’, kako kaže Bernie Sanders. Monetarnoj eliti od 0,2 posto čovječanstva nije u interesu ulagati u svijest dužnika. Dužnici koji nemaju pravo na kritičko mišljenje, ne trebaju obrazovanje, pogotovo ne ono umjetničko. Ne smiju znati računati bez kalkulatora; moraju biti uvjereni da im umjetnost nije potrebna jer im je preskupo kritički razmišljati.

Pa što ste odgovorili na pitanje - možemo li si priuštiti umjetnost?

- Mi smo robovi umjetno stvorenih potreba na kojima netko debelo zarađuje. Umjetnost si evolucijski moramo moći priuštiti jer ona nas uči iznalaženju kreativnih rješenja za probleme. Na primjer, potaknut eksplozijom stanovništva poslije Drugog svjetskog rata, John B. Calhoun je odlučio provjeriti što nas čeka ako populacija nastavi rasti. Sagradio je raj za štakore ‘Universe 25’.

Uh... apetitlih.

- Glodavci su počeli, reklo bi se prirodno, izumirati. Jedino što je uspjelo nakratko zaustaviti štakorsku tragediju bilo je davanje kreativnih zadataka inteligentnim glodavcima. Iz toga se vidi potreba umjetnosti u vremenu Big Brothera i umjetno stvorenih žudnji za lijepo zapakiranim proizvodima koji urušavaju zdravlje.

Imali ste problema s rožnicom, a vezani ste za čitanje...

- Pronašla sam nove načine: diktiram u kompjutor, izgovaram poeziju i snimam glas. Promijenio mi se možda i stil pisanja. Ima pisaca koji vole diktirati. Vladan Desnica je diktirao... Sve bolesti koje su me u životu napadale vidim kao blato koje od mene otpadne kad se sasuši...

Zahvaljujući... životnom optimizmu?

- Prije vitalizmu. Idejama. Imam previše životnog iskustva i analitičkog uma da bih bila optimistica. Ne znam jeste li primijetili da su Noam Chomsky i još stotinjak pisaca koji su potpisali ‘Pismo o pravdi i otvorenosti rasprave’ zaratili s drugom grupom intelektualaca u srpnju. S njim se tu potpuno slažem. Čak ni pitanje ljudskih prava više nije pitanje o kojem se može raspravljati. Danas - usred takozvane ‘kulture otkazivanja’ - čini se da stvari idu u apsurd: nepoželjni i negativni društveni fenomeni, ljudi i teme ne analiziraju se, nego jednostavno - principom blokiranja na društvenim mrežama - ‘dilitaju’. Ali ne postoji lako rješenje za svaki problem. Na kraju i ova ogromna humanitarna kriza.

Mislili smo da se to uz postojanje EU ne može dogoditi...

- Imali smo ideal Europske unije koja nudi određenu mjeru političke sigurnosti i mira, mobilnost u radu i obrazovanju i zajednički tržišni prostor. S ‘lockdownom’ je sve to palo u vodu. Zašto? Nisu se snašli. Umjesto da na vrijeme, organizirano i solidarno postavi zajedničke kriterije i zajedničke mjere za zdravstvenu krizu, počela se zatvarati unutar sebe. Baš kao da virus ima putovnicu.

Nije to jedina situacija u kojoj se čvrsta nacionalna granica vidi kao spas.

- To je za mene strašno. Ekonomija je pala na koljena u dva mjeseca… osim ako netko nije želio unovčiti problem. Dobro kaže Bernie Sanders da danas imamo ‘pornografsko bogaćenje’ elite od 0,2 posto stanovništva, spram svih drugih koji nisu samo žrtve bolesti nego i grabežnih politika u službi korporativizma.

I najskorije recesije i općeg siromaštva.

- Rekla bih da sam prije nego većina shvatila što će biti. Ne čitam samo znanstvene članke iz svojeg područja, pa sam iz te znatiželje uspjela identificirati buduće probleme prije nego što je korona došla k nama. Vidjela sam da dolazi velika recesija, a o aspektima opstanka da ne govorimo. Većina ljudi je rekla - ma, o čemu ti govoriš...

Nisu vam vjerovali?

- Ne, dok sve to nije postalo ‘novo normalno’. A onda se pojavio novi zastrašujući fenomen. Navikli smo na probleme cenzure i autocenzuru u novinarstvu i u književnosti. A što kad dođe do cenzure u znanosti? To je kraj svega. Na primjer, postoji Znanstvena savjetodavna skupina za hitne slučajeve u Engleskoj, sastavljena ne samo od virologa nego i od bihevioralnih stručnjaka. U svibnju su se pobunili jer se njihovo istraživanje koje je država naručila - cenzurira. Stranice iz službenog izvješća koje kritiziraju vladine prijedloge vezane uz koronu bestidno su redigirane: veliki dijelovi teksta su zacrnjeni. Dakle, moj aktivizam trenutno ide u tom smjeru - protiv cenzure znanosti uime korporativnog bogaćenja.

Reagirate intelektualno, a emocionalno? Jeste li uplašeni?

- Pa, naravno! Imam pjesmu o ‘zlodušnicama koje crnim štapovima dijele zrak na kubne metre’. U doslovnom i u prenesenom smislu, više se ne može disati...

Otac vam je bio poznati slikar Ordan Petlevski, majka je slikarica Biserka Baretić. Kroz trosobni stan u kojem ste živjeli, a oni slikali, prošli su svi disidenti onog vremena... Je li život ipak bio lakši, smisleniji?

- Je! Možda su vremena bila jednako teška, ali se živjelo punim plućima. Moja mama, kojoj je skoro 90 godina, preživjela je različite političke sisteme i ratove, siromaštvo i glad, pretrčala je minsko polje i još je vitalna i slika... ali srodne su se duše našle i družile. Gotovac je bio naš gost, čak i Tuđman, kad je bio progonjen, ne poslije. Pa i za disidente su godine bile jednostavnije. Imali ste ovaj stav ili onaj stav. A probaj danas! Pravi primjer je ovaj s Chomskym. Mi smo si dopustili da prestanemo biti duhovna elita... sad je vrijeme novčarske elite, imperija bez carstva, koji grabi novac, resurse, na kraju i život i zdravlje ljudi. Globalizam je propao na račun korporativizma. Globalizam je bio pozitivan, korporativizam je negativan. Ljudi na to pristaju... Zašto?

Ili ne znamo ili smo odavno preparirani...

- Preparirani smo, da. Nisu ni revolucije što su bile. Ljudima u Njemačkoj je dosta, izlaze na ceste i bune se protiv čega - protiv zdravoga razuma. Protiv maske! Čovjek više nije u stanju usmjeriti bijes na pravo mjesto. Profitiraju oni kojima je cilj stvoriti ljude ograničenog mišljenja. A u međuprostoru nepotizam ili - po domaći - ‘netijačenje’, klijentelizam, grabežne dnevne politike, socijalna rješenja na nivou jeftine kozmetike... sve to mi vidimo... i što?

Prije nekoliko godina još ne biste, ali sada ste se potpuno od aktivnog odgovora na to odvojili.

- Potpuno sam u svojem šaptanju bilju. Postoje vremena u kojima se treba analizirati situacija, pričekati trenutak za novu akciju. Sad je trenutak za analizu, za okupljanje ljudi koji još znaju misliti.... nijedan čovjek ne može sam.

Mi razgovaramo kao da je korona naša trajna budućnost?

- Trajna je koliko je potrebno da oni koji na njoj zarađuju postignu svoje ciljeve. Covid-19 je opasna bolest i kao interdisciplinarnu znanstvenicu smetala su me pojednostavljenja virologa koji su u početku patronizirali narod i govorili da je to ‘gripica’. To je potpuno druga vrsta virusa i to nije samo respiratorna bolest, nego sistemski napada različite organe. To se otpočetka zna, samo se kalkulira s time komu, kada i kako se činjenice predstavljaju, a to je ‘kao bogomdano’ za stvaranje panike i profita. Kreiranje problema vrlo je unosan biznis.