Hommage Milki Podrug Kokotović (1930. - 2025.) privukao je protekli četvrtak u atrij Kneževa dvora velik broj Dubrovčana. Ljudi su stajali i na balkonu i po stepenicama. Prizor je dokazao koliko Dubrovnik ipak zna razlikovati prolaznu festivalsku buku od stvarnoga kazališnog pamćenja. Prikazano je uz razgovor, na platnu iza sugovornika, više inserata iz predstava, nije fraza napisati, legendarne glumice, sve iz arhive HRT-a. Večer je bila i dokument i emocija, i kazališna povijest i živo pamćenje
Hrvoje Juvančić, redatelj s HTV-a, napravio je dakle ovaj hommage otprilike godinu nakon glumičina odlaska, odmjereno, jasno i sadržajno. Takvi programi na Dubrovačkim ljetnim igrama nisu dekoracija nego jedan od najvažnijih dijelova festivala, jer bez njih Igre ostaju samo repertoar, a s njima postaju kulturna institucija koja zna čuvati vlastitu prošlost. Osobito je to važno kad je posrijedi Milka Podrug Kokotović. Ona je umjetnica, glumica koja je svojim radom duljim od pola stoljeća obilježila ne samo dubrovačku kazališnu memoriju, nego i cijelu povijest naše glume u drugoj polovici dvadesetog stoljeća i dalje.
Troje sugovornika, Nenni Delmestre, Matko Sršen i Džemila Bukovica, bili su dobro upućeni i govorili su zanimljivo i suvislo. Matko Sršen je profesor Akademije dramske umjetnosti u mirovini, Nenni Delmestre redateljica, a Džemila Bukovica dugogodišnja prijateljica Milke Podrug Kokotović. Govorili su artikulirano, lišeni fraza, što je večeri dalo ozbiljnost i toplinu, bez patetike i praznih formula. Upravo je takav ton bio potreban da bi se o Milki Podrug Kokotović govorilo kao o umjetnici, a ne samo kao o povodu za nostalgiju.
Trebalo je vremena da Dubrovnik prihvati Milku Podrug Kokotović, primjerice da uopće počne igrati uloge iz dubrovačke baštine na Igrama. Nije bila Dubrovkinja i to je u početku bio povod za oprez koji je mogla nadvladati jedino svojom iznimnom kvalitetom. Bila je intelektualka, glumica koja je svaku ulogu promišljala, analizirala i pripremala do kraja. Život ju je vodio od rodne Zagore, preko djetinjstva u Splitu i školovanja u Sarajevu, do dolaska u Dubrovnik, gdje je postala ne jedino najvažnija glumica u cijeloj povijesti Kazališta Marina Držića i Dubrovačkih ljetnih igara, nego i hrvatske glumačke umjetnosti u cjelini.
Ostvarila je Dubrovniku više od 150 uloga. Njezin repertoar obuhvaćao je antičku dramu, hrvatsku baštinu, svjetske klasike i suvremeni teatar. Među važnim ulogama ostaju Medeja, Antigona, Ofelija, Petrunjela, Jele iz Tužne Jele, Marija iz Tužne Jele, Kraljica majka, Claire iz Posjeta stare dame, Ranjevska, Kraljica Anna. Nije bila glumica jednog registra, nego umjetnica koja je jednako sigurno nosila tragediju i komediju.
Posebno se isticala izvanrednom dikcijom. Njezin govor nije bio samo jasan nego i glumački oblikovan, muzikalno vođen i potpuno podređen smislu. U glasu je imala baršun, u pogledu prodornost, a na sceni onaj rijetki autoritet zbog kojega si joj otprve vjerovao. Bila je srčana, a pritom otvorena učenju; upravo zato su od nje učili svi, redatelji, glumci, publika i kritičari.
Čin interakcije
Hrvoje Juvančić dosad je napravio, lani u palači Sponza, hommage Miši Martinoviću i prije toga Jošku Juvančiću, a najavio je i hommage Predragu Vušoviću. Ostalo je međutim još jedno veliko ime kojemu je grad dužan sjećanje: glumac Izet Hajdarhodžić. Hommage Izetu Hajdarhodžiću moguće može napraviti upravo Hrvoje Juvančić, a moguće i Hrvoje Ivanković, dramaturg i pisac koji je već uvelike ispisao povijest Igara.
Hrvoje Juvančić objavio je o svojem ocu Jošku Juvančiću knjigu, a nužne su monografije i o Milki Podrug Kokotović, i o Mišu Martinoviću, i o Izetu Hajdarhodžiću. Takva izdanja nisu tek akademska želja nego nužnost ako želimo da se velika glumačka povijest Dubrovnika ne svede na usmena sjećanja i prigodne govore.
Milka Podrug Kokotović, Mišo Martinović i Izet Hajdarhodžić bili su trojka najvećih dubrovačkih glumaca u cijeloj njegovoj suvremenoj povijesti. Kad bi zaigrali zajedno na sceni, bijahu u tom trenutku vjerojatno najbolji na cijelom Mediteranu. Dubrovačko Kazalište Marina Držića je u njihovo vrijeme, osobito od šezdesetih nadalje, po glumačkom sastavu imalo vjerojatno najbolji južnoslavenski ansambl, a možda eto najbolji opet i na cijelom Mediteranu. Da su živi, i Mišo Martinović i Milka Podrug Kokotović sigurno bi htjeli da se napravi hommage Izetu Hajdarhodžiću. To bi bio čin kulturne pravde, ali i znak da Dubrovnik još uvijek zna čitati vlastitu povijest lišen zaborava i selektivnog pamćenja. Kazalište nije samo repertoar nego i memorija onih koji su ga nosili, a ti ljudi zaslužuju da ih se ne spominje usput, nego i s cjelovitim prikazom njihova opusa, međusobne igre i s mjerom njihova doprinosa. Milka Podrug Kokotović ostaje glumica za koju je Dubrovniku trebalo vremena da je prihvati, ali joj je na kraju dao mjesto koje joj pripada: među najvećima. O njoj i ubuduće valja govoriti precizno, analizirati njezine uloge i suigru s kolegama jednake vrijednosti, jer, kao što je naglasio profesor Sršen, gluma nije solo izvedba, nego čin interakcije. Pisati i govoriti o glumici ili glumcu znači i pisati i govoriti i o njezinim/njihovim partnerima. Tek se tad može pojmiti njihova veličina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....