Dao je protekli Festival svjetskog kazališta pet predstava, gledao sam ih četiri, nisam, na svoju žalost, stigao na petu, plesnu predstavu "Maldonne", prvi skupni rad još gotovo posve mlade i globalno poznate francuske plesačice i koreografkinje Leïle Ka, s pet plesačica koje presvuku četrdeset haljina. Pisao sam o dvije, uglavnom flamanske. "The Making of Berlin" jest pseudodokumentarna farsa u režiji Yvesa Degrysea o pomodnosti u teatru i prividu istine, a koja teče kao pseudodokumentarni film projiciran na kopreni ispred pozornice. Predstava "Obitelj", još jednog mlađeg autora, flamanskog glumca i redatelja Louisa Jansensa, jest ispočetka zanimljiva, a s vremenom blijedeća jednostavna cameo glumačka vježba. Obje su mi se učinile potrebnim, no nisu me, što se kaže, baš oborile s nogu.
Nisu me posebno oduševile ni predstave "Brel" i "Mami", no također mi je svaka otvorila lijep pogled u ipak bolju europsku kazališnu stvarnost.
Plesni duet "Brel" koreografirala je Anne Teresa De Keersmaeker i izvodi ga kao, da tako kažem, senior partner, s mlađim partnerom Solalom Mariotteom, pod okriljem prilično slavne bruxelleske plesne kompanije Rosas. Posrijedi je plesno-koreografski rad, pa klasične glumačke uloge ne postoje. Njih dvoje vlastitim tijelima i pokretima komuniciraju sa snažnim emocionalnim i, što se kaže, angažiranim pjesmama slavnog belgijskog šansonijera Jacquesa Brela. Razvija se izvedba na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih u sljedećih otprilike sat i 20 minuta kao apstraktna potraga na praznoj pozornici, gdje reflektor jednim snopom svjetla prati plesača, tek iza je veliko platno na kojem će se u jednom trenutku pojaviti lice slavnog pokojnika, a Brel je Belgijcima - Arsen Dedić i Oliver Dragojević u jednoj osobi. Diraju i nas njegovi grubo-nježni stihovi o zaboravljenom ljubavima, o kiši, o bijegu, o blijedi ostarjela a praznog uma, gotovo uvijek prevladavajući nad plesačima. Bio bi ih Brel posvema zasjenio da se sama koreografija ne temelji na drami tijela i njegove prolaznosti. Anne Teresa De Keersmaeker više ne može izvoditi akrobacije te ih čini prirodno suvišnim svojim fluidnim piruetama i općenito začudno mekim pokretima. Njezin solo otvara predstavu i ustanovljava stanovitu nedogađajnost koja, međutim, ne izrasta u dosadu, nego je priprema za pojavu drugog lika, dakako vrlo mladog i eksplozivnog plesača. Zanimljivo je kako i zajedno i svatko za sebe zapravo plešu samoću. Rijetko kad upravo gestama prikazuju momente iz Brelovih stihova što odzvanjaju u publici, a kad to čine, vrlo su precizni. Nizozemski Theaterkrant piše da predstava odudara od uobičajenih strogo strukturiranih radova Anne Terese De Keersmaeker i da je posrijedi ogoljen, emotivan i iznimno velikodušan scenski dijalog s glazbenim naslijeđem u kojem umjetnica svjesno otvara prostor tehnički dominantnijem i mlađem plesaču.
Mlada nada
Predstava "Mami" gostovala je u HNK2, autorski projekt mladog grčko-albanskog redatelja Marija Banushija, ovogodišnjeg dobitnika Srebrnog lava na Venecijanskom bijenalu kazališta. Znači, još jedna mlada nada. Predstavu izvode uistinu sjajne grčke plesačice i plesači, koreografija je sigurna, autorskim potpisom obilježena usporavanjem gotovo svakog pokreta svakoga tijela. Scena je naoko grubo realistična a potom se pretvori u nadrealan prostor iz snova promjenom svjetla uz jednu uspjelu doskočicu da se rudimentarna kuća na kraju sela, pod svjetiljkom na staroj, drvenoj banderi, pretvori u drugome dijelu u vlastitu maketu. Na koncu, završi na otpadu, gdje završe i baka i bicikl.
Sve je to okej, ali nije ništa novo, niti senzacionalno. Mladić je talentiran, ali takve smo koreodrame, manje ili više ikonoklastične, gledali u Zagrebu na Eurokazu još prije 40 godina. Domaću tradiciju slične, snažno emocionalno nabijene koreodrame u nas predvodi Damir Zlatar Frey i čim sam vidio staklen, dobro osvijetljen i vodom ispunjen "akvarij" naprijed uz gledalište, znao sam da će se tu uroniti nečija glava. Bilo je tako, naga, vitka plesačica držala bi dah presamićena od struka nadolje u, nadam se ne hladnu, vodu, a postajalo bi ozbiljno kad bi o stajala pod njom i nakon što je potpuno ispraznila zrak iz pluća. Opasna, zapravo, radnja, jer dovoljan je jedan refleksni udisaj da se udavi. Predstavu čini poetičnom, među ostalim, Vasiliki Driva, u kazališnoj kritici smijem neutralno napisati - dojmljiva patuljčica. Uz nju plešu Dimitris Lagos, Eftychia Stefanou, Angeliki Stellatou, Fotis Stratigos i Panagiota Yiagli.
Znači, predstava je najavljena kao poema posvećena balkanskim majkama. Radnju nisam baš shvatio kao koherentu, a možda joj je namjera da bude, znam samo da ima i queer element u zapletu, a zašto sve to je na Balkanu. Bilo kako bilo, Vasiliki Driva je gotovo sigurno neka vrsta vizualnog simbola, i to rođenja, djetinjstva i majčinskog naslijeđa. Izvođači guraju duboku tišinu, pas u daljini zalaje, nižu se ritualne geste i predstavlja se radikalni realizam kao vlastita negacija.
Ukratko, ovogodišnji je Festival svjetskog kazališta živio na granici iza koje počinje plesni festival, to je u jednoj sezoni dobrodošla novina, na dulje staze i ne. Prikazane predstave bijahu potrebne i dobrodošle.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....