U nastavku donosimo:
- becketttovu duodramu „Sretni dani“ u novom čitanju Dubrovačkog kazališta Marin Držić i Studija Checkhov
- vizualno snažnu scenografsku ideju Ane Savić Gecan kao trostruku os: prizor, metaforu i napetost
- glumačku kreaciju Suzane Nikolić koja gradi lik Winnie kroz ritam predmeta, sjećanja i upornog govora
- kontrapunkt odnosa Winnie i Willieja u izvedbi Mara Martinovića, između blizine i navike
- iskustva i stavove o učinku svjetla, videoprojekcija i stroge autorske upute na doživljaj teksta
Dubrovačko kazalište Marin Držić i zagrebačka neprofitna umjetnička organizacija Studio Checkhov producirali su u režiji Cintije Ašperger izvanredno profinjenu predstavu duodrame irskog nobelovca Samuela Becketta (1906. - 1989.) "Sretni dani“. Praizvedena je 1961. u New Yorku. Gledao sam je u Dubrovniku, na maloj sceni Bursa, s 45 gledatelja, u okružju komornom i primjerenom. Posrijedi je radikalno jednostavna slika života koja se tvrdoglavo odbija završiti: žena zaglavljena u humku zemlje uporno proglašava svaki dan sretnim, iako je jasno da se zapravo polako ukopava.
Beckettovo zemljano brdo ovdje je zamijenjeno velikom hrpom smeća, slikovit i sugestivan rad scenografkinje Ane Savić Gecan, koji je istodobno scenografija, metafora i mehanizam mučenja. Winnie je u prvom ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....