'PUSH-UP 1-3'

Naivna režija koja je uspjela kritiku kapitalizma pretvoriti u pohvalu

Još jedno razočarenje u kazalištu Gavella . Dario Harjaček naivno je, dosadno i, nenamjerno, idejno zbilja urnebesno, uprizorio tročlani splet duodrama “Push Up 1-3” poznatog suvremenog njemačkog redatelja i dramatičara Rolanda Schimmelpfenniga (r. 1967.), u prijevodu iskusnog Dubravka Torjanca.

Govoreni dio predstave izrađen je po relativno neutralnom dramaturškom predlošku redatelja i kućnog dramaturga Dubravka Mihanovića. Moglo se iz danih situacija dakle u prostor-vremenu predstave izvući mnogo više. Schimmelpfennig ovdje donosi satiričan ali hladan pregled međuljudskih odnosa u jednom poslovnom neboderu. Karijeristi trče na 16. kat gdje sjedi Kramer, gazda, čija fizička odsutnost samo pojačava njegovu stvarnu moć.

Glumačke marionete

U predstavi, unatoč posve naturalističnom predlošku, ti su likovi predstavljeni kao marionete. Te glumačke marionete onda deklamiraju tekst, koji kao da je sav pretvoren u monologe, i ti čuješ da je posrijedi tek izgovaranje teksta i da je tek onda preko svega toga jedva nekako prevučena iluzija glume. Zato su svi glumci neprestano u fizičkom grču pa iza teških kretnji skrivaju prazninu glasa. Uloge su dakle nesređene i neutemeljene. Pogrešan signal šalje i orfeum-dekoracija Ive-Matije Bitange te Lea Vukelića, dugi crveni zastori u tri reda što se razmiču. Samo upijaju zvuk i mame zeca u šeširu…

Pogrešne informacije daju i kostimi Sare Lovrić Caparin. Sve počinje od bogate gazdine žene Angelike koju međutim Barbara Nola igra u nekom socijalističkom krem baloneru, pa dok shvatiš da ona nije obična frustrirana potrošačica pred zidom egzistencije, nego bogata osvetoljubiva lija - pola predstave prođe. Barbara Nola započinje svoju marionetsku ulogu gazdarice zgranuta. Ona je toliko zgranuta odmah da se više ne može vratiti u normalne relacije uloge nego do konca treperi u glasu, lažno tronuta.

Osnov Schimmelpfennigove dramaturgije u ovom djelu čine tri raspleta s dvostruko neočekivanim ishodom. Mlada karijeristica Sabina, isto prazna ali melodična uloga Antonije Stanišić Šperande, ne samo da nije spavala s gazdom, nego će njegovoj supruzi slagati da jest pa zaraditi otkaz umjesto promaknuća. Robert, s mnogo ne uvijek potrebne žustrine odigrao ga je Amar Bukvić, ne samo da neće nadvladati blesastu šeficu propagande Patriciju, igra je upravo demonstrativno pretjerano Bojana Gregorić Vejzović, nego će ona njega ne samo nadvladati nego i izbaciti iz tvrtke.

Tko je iskreno sretan?

Po istom obrascu i Hans, tvrtkin veteran, igra ga s ponešto ipak nehinjene gradacije Zoran Gogić, gubi unaprijed dobivenu bitku od invalida Franka, siva ulogica Svena Šestaka. Luk između očekivanog i neočekivanog ovdje se ne bilježi ni u režiji ni u glumi. A jedini su bez zadrške prikazani kao iskreno naivni i sretni, i tvrtki Kramerovoj najodaniji, portir Heinrich, početničko “čuđenje” Jakova Bilića, te čistačica Marija, dječja uloga Ivane Bolanče. Umjesto socijalističkog eto nam korporativnog realizma. Toliko ni omladinci Tita nisu voljeli.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 15:35