MIKI MANOJLOVIĆ 'Morate kopati po sebi. Niste ni svjesni što sve imate...'

Predrag Miki Manojlović, kojemu u biografijama ponekad piše “srpski” glumac”, a on misli da je to netočna i ograničavajuća oznaka, premijerno će 23. veljače na pozornici zagrebačkog HNK zaigrati Shakespeareova “Leara”. Jedna od najvećih drama ikad napisanih, “Kralj Lear”, među ostalim je, a možda i prije svega, tragedija obitelji. Nije čudo što je gledamo: obitelj je velika tema našeg vremena, iako, u fokus je dovodimo prekasno.

Miki Manojlović (67) radio je puno i s najboljima. Kao mladog glumca svjetski slavni Peter Brook angažirao ga je u predstavi “Mahabharata”; Manojlović je kod njega ostao više od godinu dana. Glumio je u dva Kusturičina filma nagrađena Zlatnom palmom, “Otac na službenom putu” i “Underground”; on i Rajko Grlić napravili su zajedno pet filmova, među ostalim kultni “Samo jednom se ljubi”. Jedan od najpopularnijih glumaca jugoslavenskog prostora, danas europski glumac, nosio je glavne uloge u mnoštvu kazališnih predstava, filmova, tragedija, komedija, televizijskih serija. “Grlom u jagode” koji su osamdesetih režirali Srđan Karanović i Rajko Grlić, i danas je hit. Glumio je ljubavnike i očeve, dobre i loše, oportuniste i tragične junake. Osnovao je i vodi “Radionicu integracija” za hendikepirane osobe. Nosilac je francuskog odličja Chevalier l’Ordre des Arts et des Lettres. Odbija razgovarati o tome da je mason; nije tema, kaže.

Jako je susretljiv i ljubazan, ali teško ga je intervjuirati, nije smiren i preozbiljan je u isto vrijeme; imate osjećaj da je stalno negdje drugdje.

Lear je za glumca kruna karijere?

- Po zvučnosti naslova moglo bi se reći, ali ima još puno naslova koji su ‘krune’ moje karijere. Ili, kompleksni zadaci. Richard III., Macbeth, Hamlet, glumio sam ga kad sam imao 21 godinu... sve u svoje vrijeme.

Richard III., Macbeth, zlice su to. Vas vidim kao glumca koji može dobiti samo uloge plemenitih likova.

- A, ne...! I ne mogu se usporediti te dvije uloge ako već govorimo o Shakespeareu, ali meni je Richard bio zanimljiviji, po tom mehanizmu dolaska na vlast. A Macbeth je zlo, krvav na ivici mogućeg.

Zagrebački Lear,”imate” ga već?

- Još sam u potrazi. Možda ga nikad neću naći, možda ga već imam. Nije dobro taj pokušaj traženja, koji traje dugo, svesti u neku formulaciju. Dosad nisam glumio Leara, i sve je to jako privlačno, ali nije samo Lear privlačan. Privlačan je i Kica, i HNK, i glumci, privlačni su i ljudi koji čine HNK.

Vi i ja razgovarali smo i u Parizu, ali, trenutačno je zagrebačka publika gladnija kazališta od pariške. Zagrebački HNK je u velikom uzletu, ima sjajne predstave, osjećate to?

- Da, naravno. To je plod rada i kvalitete predstava, čiji dio možete biti i gledajući ih. I Dubravka Vrgoč, naravno, tu je privlačna. Ne, nemam tremu, haha, ali imam... no, još radimo. Sad ulazimo u odlučujući trenutak, tri tjedna prije premijere, kad predstava dobiva osnovni oblik, koji se onda stalno unapređuje. Tek smo došli na pravu scenu, a u iskustvu tijela, podsvijesti, spoznaji, prostor je jako važan. Prije toga probali smo u Ladu, u markiranom dekoru. Na sreću, nije bilo velikog deplasmana po Zagrebu zbog složenosti HNK.

Ta scena vama nikako nije nepoznata, još od osamdesetih. Lijep ste luk napravili.

- Tu smo gostovali i sa Šnajderovim “Hrvatskim Faustom” Jugoslovenskog dramskog pozorišta, jednom od kultnih predstava u bivšoj državi, igrao sam Afrića, na hrvatskom. Na sceni HNK odlično se osjećam, ona je više od idealnih proporcija iznutra i prekrasne zgrade izvana. Lete, tu su duhovi velikih prethodnika. Osjećate ih oko sebe.

Kao i nad Learom. Danas gledatelj može prije dolaska na predstavu na internetu gledati sir Laurencea Oliviera kao Leara, i onda vas. Je li to prednost, ili hendikep?

- Ni jedan od velikih likova nisam, u trenutku kad sam radio tu ulogu, gledao na ekranu. Svaki je glumac drukčiji. A publika neka gleda, uči ako treba, to je samo dobro.

Lear je obiteljska drama, a u i filmu “Sam, samcat” Bobe Jelčića koji se upravo dovršava, također ste u obiteljskoj priči... a obitelji u njoj, tragične.

- U Learu, sve je u obitelji, otac i kćeri, otac i sinovi... Ali kad je riječ o Shakespeareu, u pitanju je spoznaja stanja svijeta, i ponekih uzroka, a samo neke možemo dokučiti. Možete misliti, kad je netko na vlasti 40 godina, danas, ikada, u Learovo doba - što sve čovjek dozna kad dođe na vrh? Imam 67 godina, zamislite da vladam 40 godina.

Vladate, scenom.

- Ne, ozbiljno. Što sve čovjek na vlasti može shvatiti što mi ne možemo, iz ovih naših perspektiva? Drama, znamo kako počinje, Lear razdijeli kraljevstvo i odriče se vlasti, ali... tko se to odriče vlasti?

Lud, senilan... pametan?

- Sve... to je moj put kroz ovu predstavu. Čovjek nikad ne vjeruje da je kraj, ni onaj najstariji, do kraja misli da može vladati.

Kakav ste vi otac?

- Vjerojatno loš, puno me nema doma.

To je vaša najveća mana kao oca?

- Da, odsutnost. Cijeli me život nema. Što ne ide iz mog sebičluka... samo. Ima ga, naravno. Ali vuku vas neke stvari, koje nisu površne. I nisu površne ambicije. Bio sam sad u Azerbajdžanu, snimao film, i ne zbog novca. Film je njemački, nema veze s Azerbajdžanom, ali u Bakuu, gradu koji strelovito napreduje, nađen je pravi stari kvart. Film se zove “The Bra”, brushalter.

Grudnjak.

- To je zvučni film, ali bez dijaloga. I nema pantomime. Priča o vlakovođi koji, što pronađe u vlaku, to vrati. Na početku filma na tom mu se starom vlaku, u starom kvartu, s kućama koje su dva metra od tračnica, zakači brushalter, i on cijeli film traži, kao u Pepeljugi, čiji je. Film je, zapravo, bajka za odrasle. Kako sam mogao propustiti tu glumačku potragu? Komunicirate s drugim glumcima, bez riječi, a ljudi nisu nijemi? Kako komuniciramo kad ja pokucam na vrata s tim brushalterom u rukama?

Sigurno ste našli način.

- Sad sam raširio tu priču, ali, pitate o obitelji. Eto, snimao sam to jako dugo. Pedeset dva dana. Azerbajdžanska administracija je jako neugodna, nisu dali ni dozvolu ni zabranili snimanje filma, dolazila nam je policija s vremena na vrijeme. Pa tamošnja korupcija... na kraju smo film završili u Gruziji, koja ima iste pruge i vlakove, ali mnogo prijateljskiju administraciju.

U Hrvatskoj je u posljednjih 15 godina sinonim za Leara Rade Šerbedžija, otkad je Ulysses tu tragediju postavio na Brijunima. Sad Lear postajete i vi, jeste li spremni na taj “obračun Titana”?

- Ne vidim to kao obračun.

Ma, naravno, samo pokušavam citirati Krležu, i nisu ni stari Glembay i Leone baš Titani, više su slabići.

- Pa to će biti vrlo zanimljivo! Nisam gledao Šerbedžiju u toj ulozi, ali siguran sam da je ostvarenje ravno njegovoj veličini. Ali, mi smo različiti, a Shakespearea nikad dosta. Znam da ga je ovdje, u HNK prije 20 godina igrao Vanja Drach. Gledajte, ovo je predstava koja se radi s razlogom, nismo rekli, ajmo sad malo Leara, baš bi bilo zgodno... ne ganjam naslov. Krunu.

Jako ste puno u karijeri napravili. Filmovi, domaći, strani, kazalište, serije... bezdan. Imate veliku radnu energiju?

- Vjerojatno. Životnu. I, moram reći, a nisam ja neki skroman tip pa se sad pravim, nisam radio puno kompromisa. Bilo je vremena kad mi je trebalo, zbilja mi je trebalo, pa sam radio za novac. Bilo mi je vitalno. S druge strane, film “The Bra”, nema novca koji to može platiti.

Kompromisi... sigurno mislite na Mesara, Il Macellaia?

- Ne bih više o tome, nikad, to je film snimljen u Europi, ponuda koju nisam mogao odbiti. Gotovo!

Znam, znam, ove kuke za kapute iza nas, dok smo se fotkali asocirale su na mesnicu. Ali, kad snimite punih 12 minuta seksa s Albom Parietti, postoje i posljedice. Snimali ste kod važnih režisera, kod Françoisa Ozona, dosta nezahvalnu ulogu pedofila, mračnu, surovu.

- Ozon je najomiljeniji francuski redatelj, nekad jako mlade, sad srednje generacije. Zapravo snimatelj, pa je i iza kamere. Tema pedofilije mi se sad vratila u predstavi koju smo napravili u Radionici integracija, “Blackbird” Davida Harrowera.

Bili ste jugoslavenski glumac. Je li vaša karijera trpjela time što se, kad ste imali 41 godinu, raspala Jugoslavija?

- Ne. Shakespeare bi rekao, “planeti koji nam određuju početak i kraj života”, ali ipak, moje su odluke bile osobni izbor, hoću li se time baviti, kad, s kim. Da, možda bi se više filmova snimalo, možda bi bili drukčiji. Moja odluka je bila Europa, obiteljske stvari su odlučile kontinent. A iz Amerike nikad nisam dobio ponudu koju nisam mogao odbiti, više sam puta to rekao. Osim toga, nisam glumoman. Imate glumce koji imaju potrebu stalno biti na sceni, ja ne.

Mda... Nancy. Prekrasan grad, 100.000 stanovnika, ni prevelik ni premalen, divne građevine, i, ondje se rodio otac Mikija Manojlovića. Posjećujete Nancy?

- Puno sam puta bio. Imam ondje rodbinu, stare, tatine prve rođakinje, pa mlade, pa klince... to su familije Beck, Colin i Math. Prvi put sam ondje bio sa 11 godina, fićom iz Beograda, vozio je tata, nije bilo tunela ispod Mont Blanca, peli smo se jako visoko tim Fiatom 600.

Baka vam je Francuskinja, odrasli ste bilingvalno.

- Koliko god da je to muke i njoj i meni donijelo... naravno da sam joj jako zahvalan. Glumio sam i na engleskom, u kazalištu, a za film “Svijet je velik” glumio sam na bugarskom, pravog Bugarina. Čovjek bi pomislio da je to, kad jednom govorite srpski, lako... I jako sam puno glumio na hrvatskom. S jezikom odlazite u dubine i visine. Mogao sam biti profesor glume, da sam mogao...! Ali nisam, jer smatram da to znači do kraja se posvetiti jednoj generaciji četiri godine, jer taj ulazak u glumu, u pojedinačni svijet svakog od njih nije samo tehnika, i knjige. Osobna razmjena s tim mladim ljudima je najvažnija. Kao što je u Learu kojeg sad radimo najvažnija razmjena s ljudima s kojima radim, a prijem koji sam doživio u HNK, posebno kolega glumaca, zaista je fantastičan. Ali i građana iz slučajnih susreta na ulici. Probe su dva puta na dan, vrlo disciplinirano živim, kuća-kazalište, nisam puno vani, ali ako mi se netko obrati, ljudi koje sretnem, jako su dragi. To treba reći, to je važno, oni su ozbiljno ljubazni i radosni što smo se sreli.

Pamte vas kao Mikija Rubirozu? “Grlom u jagode” se stalno reprizira.

- Pamte... Ali nadam se i po nekim drugim ulogama.

Kažete da iz Beograda niste početkom 1993. otišli iz političkih razloga, ali, teško da je tad postojalo išta što nije imalo veze s politikom.

- Politika je proizvela rat koji je meni bio neizdrživ, jer je bio tragičan, i nisam htio da mi politika potpuno određuje sudbinu, i gotovo. Prestao sam glumiti već krajem 1991., a 1992. potpuno. To je bilo mračno razdoblje mog života. Nisam mogao igrati kao da je sve normalno, a nije. Nisam bio dovoljno hrabar da napravim atentat na bilo koga, ali napravio sam atentat na sebe. Ni to nije bilo lako. Čekati da sve prođe, a za to vrijeme... ti igraj Richarda, igraj Cyrana, igraj Godota, igraj “Zločin i kaznu”... i čekaj da prođe. Ne, hvala. Vratio sam se 2003., predstavom uz otvorenje Jugoslovenskog dramskog pozorišta, koje je bilo izgorjelo u požaru. A sad će uskoro biti proslava 70. godina postojanja tog teatra koje je osnovao Bojan Stupica, a prva predstava, Cankarov “Kralj Betajnove”, odigrana je 3. travnja 1948.

U Pariz ste došli 1993. Teška vremena?

- Nisam ja došao u Pariz kao onaj koji mora kucati na europska vrata. Ona su mi bila otvorena filmovima koje sam snimio.

Da, već ste snimili “Oca na službenom putu”, “Samo jednom se ljubi”, meni najdraži. Jedan od vaših pet filmova s Rajkom Grlićem.

- Filmovi “Praške škole” u kojima sam igrao bili su tad dobro poznati najvećim festivalima. “Samo jednom se ljubi” prikazan je u selekciji “Izvjestan pogled” u Cannesu i tamo dobio golemu pozornost. A do Kusturice i prve Zlatne palme na dalje bilo je još filmova koji se računaju. Nisam se morao predstavljati agencijama, muvati u društvu utjecajnih ljudi... da sam to radio, tko zna što bih još napravio.

Zadovoljan ste čovjek?

- Na neki način da, ali ne, ne potpuno. Ljudska priroda, nezahvalna.

Jasno, ljudskom srcu uvijek nešto treba. Ali glumac, osim srca, mora imati i fizičku kondiciju. Kako je održavate?

- Sada nikako, jer sam imao i operaciju žuči 5. prosinca, a 11. prosinca sam već bio ovdje na probi. A baš sam mislio kako ću između Bakua i Zagreba imati mjesec dana za odmor, sina, suprugu Tamaru.

Kako god, vi ste najvažniji u vašoj obitelji. Laserska operacija?

- Nadao sam se, ali ne, laparoskopska. Imao sam kamenac o kojem nisam imao pojma, pojeo sam tortu, još sam i mutio jaja za tu tortu, pokvario se bio mikser, jeo sam tortu, u, što je dobra, ali kad me zabolio želudac...! Nazvao sam gastroenterologa - tipičan žučni napad!

Jaja su smrt za žuč, ali bolje da ste ih na vrijeme pojeli, pa i mutili.

- Da, kamen je bio na izlazu, a onda može da krene prema gušterači, a to je opasno. I, treba znati, liječnici to svi znaju, veliko kamenje nije opasno. Ono raste i miruje. Sitno je opasno!

U mirovini ste. Čime se najviše bavite?

- Da... penzos. Morate znati, prvu predstavu odigrao sam 1970. na trećoj godini glume, zvala se “Legenda o Bošku Buhi”, režirao je Miroslav Belović, iz one generacije redatelja i glumaca koja je bila na Gitisu, u Moskvi, i koja je vraćena 1948.

Sad već imamo pravi pregled nad 20. stoljećem.

- Vrlo brzo nakon faksa Mira Trailović me angažirala. K tome, ja sam jedan od glupljih, najglupljih glumaca bivše države koji se nije uspio izvući iz JNA, pa sam bio u vojsci u Subotici, pješadinac. Pokušao sam se izvući, ali prekasno sam se sjetio, nisam uopće mislio o tome, bavio sam se glumom. Mladi sam penzos, ali u punoj mirovini. S obzirom da sam dobio sve žive nagrade, imam nacionalnu mirovinu. “Radionica integracije”, koju sam osnovao, u novom je prostoru i treba još puno posla i novca da se završi taj multikulturni centar. Prozori, grijanje. Vlasništvo grada, a novac naš.

Vaš sin Ivan ima 15 godina, što ga zanima?

- Tajna je to velika, što je njima u glavama. Do koje mjere je brzina dolaska do informacija te iste obesmislila, taj protok je tako brz i velik, možda nešto ostaje u njihovim glavama, možda ništa. U knjigama je sve, one razvijaju asocijaciju, maštu, misao, traže vrijeme, a na touch screenu... ne znam odgovoriti na to pitanje.

Sličan vam je?

- Više mom tati... jako se kratko šiša, jako je snažan i opasan, haha, nekad je imao ricavu kosu, bio je renesansni tip. Odmah sam s njim počeo govoriti francuski. Odličan je u francuskom, on je franco-serb.

Kći, Čarna?

- Radila je projekt “Hrabre žene putuju kroz vreme”, predstavila je više žena koje su u kulturi, znanosti, bile važne, a sad su zaboravljene. Ne snima, jer tu je prvi sin, drugi sin...

Dvostruki djed, čestitam. Zbilja vam se skupilo iskustva za Leara.

- Nema to veze sa životnim iskustvom. Ono se možda slaže... ali iskustvo moram steći radeći svog Leara, za koji je tekst odlično prevela i dramatizirala Lada Kaštelan, a režira ga Janusz Kica. Spoznajući baš tog Leara i ja se učim izražavati na sceni. I ne, ne trčim, ne vježbam, samo se trošim, a kad se trošim, trošim se. Ali, priroda, ronjenje, plivanje, opet s razlogom, to da. Šećem sa psom. Imam labradora, ogromnog, vrlo ljutog, zato što je američki, ljuti američki... umiljat prema djeci, ljudima, opasan za druge pse.

Zašto imate psa koji je opasan za druge pse?!

- Nismo znali kad je bio mali. Naravno da ga sprečavam... valjda je to pitanje dominacije, neki alfa-mužjak.

Koliko vam je u karijeri pomogao izgled?

- Mislim da nemam izgled koji mi je pomogao u karijeri. A, nije mi ni odmogao. Glumac mora kopati po sebi...

Može iskopati ne znam što, ako ne izgleda dobro, zalud. Bog je surov.

- Ne, ne, morate kopati po sebi, niste ni svjesni što sve imate.