Mi smo djeca rata, mi smo djeca krize, mi smo djeca tranzicije. Mi smo budućnost ove zemlje

Mi smo budućnost. Ove zemlje. Mi smo budućnost ove zemlje. Mi smo djeca rata, mi smo djeca krize, mi smo djeca tranzicije. Koristimo se tehnologijom gotovo jednako dobro kao što se ona koristi nama, odrastamo prije nego shvatimo da smo bili djeca, starimo nevidljivo, da nas roditelji ne vide. Kada budemo tata, sjest ćemo pred televizor i poslati djecu u krevet, kada budemo mama nećemo pustiti našu djecu da se oblače kao budale, jer kada smo mi bili djeca… Jesmo li bili djeca? ( Ivan Penović)

Tekst Ivane Sajko To nismo mi, to je samo staklo obuhvaća posljedice, odnosno valove ekonomske krize koji su iza sebe ostavili golemu hrpu ničega, uznemirenje koje je proizvelo bezbroj pitanja koja ne daju odgovore, nego čuđenje, a potom alijenaciju od društva i alijenaciju društva samoga. Takve promjene u ravnoteži prošlosti kao ostavštine i budućnosti kao mladenačkog potencijala najviše se očituju na razini obitelji, odnosno odnosu djece i njihovih roditelja.

Umjetnička organizacija RUPER u suradnji s Teatrom &TD početak ove godine obilježit će premijerom predstave To nismo mi, to je samo staklo u režiji Franke Perković i dramaturgiji Ivana Penovića i Saše Božića. Predstavu će 12. siječnja u dvorani SEK Teatra &TD izvesti mladi glumice i glumci Tena Nemet Brankov, Tina Orlandini, Matija Čigir i Bernard Tomić. (Ulaz s pozivnicom, reprizna izvedba je na rasporedu je 13. siječnja.)

Damir Žižić

Kako objasniti (ne)postojanje međugeneracijskog jaza? Zašto više ne gledamo vijesti? Ili ih doživljavamo kao reality show? Tko je uopće ta Bonnie i tko je uopće taj Clyde i zašto nisu odigrali pametnije? Kako pravilno upotrijebiti siromašnog čovjeka? Zašto sve više i više ljudi ostaje u krevetu? Mi bismo trebali znati, jer ipak mi, mi smo budućnost ove zemlje.

Franka Perković režijom se ove predstave nakon više od deset godina vraća u Teatar &TD, a o radu na novom projektu kaže: "Predstava govori o nekim nesretnim temama koje svi jako dobro poznajemo, o vremenu tranzicije i ekonomskog sloma kroz perspektivu četvero mladih ljudi koje igraju zaista mladi glumci Matija Čigir, Tena Nemet Brankov, Tina Orlandini i Bernard Tomić. Odlučili smo se za postav u dvorani SEK Teatra &TD Studentskog centra u Zagrebu upravo zbog specifičnog intimnog i pomalo klaustrofobičnog osjećaja koje ta dvorana pruža. Jako smo se dobro zabavljali radeći ovu predstavu i bez obzira što govori o, kao što sam rekla o nekom nesretnom vremenu, mislim da je predstava zapravo zabavna i bilo bi lijepo da publika to prepozna."

"Ivana Sajko je u svom karakterističnom načinu pisma, jedne vrste poetskog angažmana, detektirala neke recesijske teme prošlog i ovog stoljeća, usput nas provozala i poviješću filma i "poviješću svega i svačega", a mi smo tom tekstu na određen način suprotstavili jednu novu izvođačku kvalitetu, jednu novu izvođačku energiju generacije mladih ljudi koji su studenti ili su tek završili Akademiju. Želja nam je predstaviti ih kao neku novu generaciju hrvatskih glumaca", istaknuo je dramaturg predstave Saša Božić.

"Smatramo da su oni trenutno najbolji izbor za izvođenje ovog teksta jer oni su u biti ti koji su proživjeli to vrijeme o kojem tekst govori , na svoj specifičan način - oni nisu samo djeca tranzicije, oni su također djeca rata i oni su, kao što sam tekst kaže, budućnost ove zemlje", naglasio je dramaturg Ivan Penović.