BOŽIDAR VIOLIĆ:

'Matišić malo igra u Zagrebu zbog cenzure kazališnih ravnatelja'

 Buljubašić/CROPIX
Predstava govori o slučajevima branitelja samoubojica koji se u nas pravdaju PTSP-om, kao da je riječ o pošti i telegramu

Božidar Violić, veteran hrvatske kazališne režije, najpoznatiji po antologijskim izvedbama “Glorije”, “Mirisa, zlata i tamjana” i “Predstave Hamleta u Mrduši Donjoj”, koji je i nakon 80-e pun entuzijazma za rad na domaćem dramskom tekstu, ovih dana u ZeKaeM-u priprema premijeru Matišićeve “Žene bez tijela” (10. 11., glavne uloge: Ksenija Marinković i Jasmin Telalović). Ovo je Violiću drugi rad na Matišićevoj Posmrtnoj trilogiji, nakon što je 2005. u Gavelli režirao dramu “Sinovi umiru prvi”.

Sve tri drame iz Matišićeve trilogije dosad su izvedene u teatru; “Ničiji sin” ima i filmsku verziju. Budući da “Žene od tijela” u režiji Dražena Ferenčine nije bila posebno zapažena od kritike, je li ovo njezin “popravni ispit”?

- Nisam gledao Ferenčininu “Ženu bez tijela”... Ona je rađena u Varaždinu, dok je “Ničiji sin” igrao u Rijeci. U Zagrebu je, dakle, samo jedno kazalište - Gavella - dosad izvelo djelo iz Matišićeve Posmrtne trilogije. U međuvremenu, 2008., Matišićeva “Žena bez tijela” osvojila je Nagradu u Heidelbergu. Nadalje, prije dvije godine premijerno je izvedena u Istanbulu, u državnom teatru, a za nepunih mjesec dana bit će postavljena u Litvi, gdje je i cijela Posmrtna trilogija prevedena. Sve to u Hrvatskoj se prešućuje. Dakle, nešto s Matom nije u redu... zašto bi Mate bio samozatajn u Hrvatskoj, a nije samozatajan u Turskoj?

Zašto bi?

- Zato što postoji hrvatska demokratska cenzura koju provode kazališni ravnatelji. Oni se boje postaviti taj komad jer misle da je on politički nepodoban, što nije točno. S druge strane, Matišić piše glazbu i scenarije za filmove koji dobivaju razne nagrade...

Zapovjednici i sudovi

“Žena bez tijela” je postratna drama. Bavi se tematikom ratnog zločina, ne iz perspektive zapovjedne odgovornosti, već iz ugla neposredne krivnje. Znamo gdje su danas ratni zapovjednici, a gdje su neposredni izvršitelji nemamo pojma. Je li to problem?

- Komad se vjerojatno ne igra upravo zato što bi ga se čitalo iz ovog pitanja koje vi postavljate. A komad ne treba čitati iz tog, nego iz pitanja: što je intimna drama tih ljudi? Bitna tema cijele Matišićeve trilogije su slučajevi branitelja samoubojica, koji se u nas pravdaju PTSP-om, kao da se radi o pošti i telegramu, a ne o intimi tih ljudi.

Ono što ova predstava kaže o karakteru vojnika ili nižeg časnika ratnog zločinca, jest činjenica da je on spreman na nasilje, i prema sebi i prema drugima i u postratnom dobu.

- Ti ljudi su reagirali na ono što se dogodilo nama - na rat. Šta su oni trebali biti? Ovce? U drami se radi o tome da ni njihov zapovjednik nije kriv. On sam kaže: “jesam li ja njih mogao spriječiti?”. Ti ljudi nisu u rat ušli kao zločinci, osobe s dosjeom. Oni su branili svoju zemlju i ljude. Strahota rata jest u tome što on od ljudi čini veće ili manje zvijeri. Ne može se ići u rat a da se ne puca. Da se ne reagira. Da se ne pokušava reagirati istom mjerom. Strašno je što smo se mi, kao napadnuti, našli u tim situacijama. Koje su poslije kod različitih pojedinaca imale različitu vrstu posljedica.

Ako govorimo o običnim vojnicima, oni takve situacije drže duboko u sebi, taje... na sudove ne idu oni, već njihovi zapovjednici.

- Oni ne odgovaraju po sudovima, ali se ubijaju. Da i idu na sud, nitko ih ne bi osudio na smrt. U inozemstvu “Ženu bez tijela” ne čitaju kao komad o krvoločnoj zemlji, već kao tekst o ljudskoj nesreći.

Glavni lik Matin zaključuje da se, boreći se za domovinu, ogriješio o Boga - jedna nevina žena u ratu je silovana. Zapovjednik Mladen smatra, međutim, da u borbi za domovinu ne treba birati sredstva.

- Neki ljudi preispituju savjest, neki ne. Neki se ubijaju.

Kad se danas sjetite vremena praizvedbe Brešanova “Hamleta u selu Mrduša Donja”, vremena komisija i cenzura u teatru, postoji li paralela koju možete podvući s današnjicom?

- Politika je, kažem to kao protivnik socijalima, tražila da se predstava skine, a Vjeran Zuppa, tadašnji direktor ITD-a, to nije učinio. I šta se dogodilo: predstava je igrala 499 puta. Ja sam 1996. napravio Matišićev komad “Anđeli Babilona”. To je bila jedna satirična komedija o korupciji. 1996. Mate je pisao o korupciji... Predstava je igrala dva puta i gostovala na Splitskom ljetu. A moji “Mirisi, zlato i tamjan” igrali su 20 godina. Dakle, komadi s političkim konotacijama danas se ne igraju. A danas je demokracija.

‘Gospodin ministar’

U čemu je problem? Gradske vlasti postavljaju direktore kazališta. A glavni lik u “Anđelima Babilona” je gradonačelnik. E pa koji će se direktor teatra u slobodnoj zemlji usuditi staviti na repertoar jednu komediju u kojoj se gradonačelnika ismijava i prikazuje kao korumpiranu osobu? Neće nijedan. U socijalizmu su o tome odlučivali komiteti. Sjećam se da je na jednom komitetu netko bio rekao: “Pa nećemo valjda od Slobodana Novaka učiniti Solženjicina?”

Nema kod vas autocenzure iako ste postali “gospođa ministarka”?

- Zašto bi bilo? Ministar, koji god bio, ne odlučuje o tome što će se igrati. Gradonačelnici odlučuju. Mucalo je tri godine bio v.d. intendanta, a bez da ga je Biškupć potvrdio.

Vaša supruga, ministrica, ne može “urediti” da vi režirate u HNK Zagreb?

- Ne može. Zato što su mi intendantica HNK i direktor Gavelle zalupili vrata. “Gospođa ministarka” je sjajan komad pisca koji je strašno mrzio Hrvate. Bio je velikosrbin, ali fantastičan komediograf. Ali “Gospođa ministarka” se baš i ne odnosi na sadašnju situaciju. Jer jedini teatar u kojem ja u Zagrebu danas mogu raditi je ZeKaeM.

Vuku li vas ljudi za rukav zbog potpora otkad je Andrea Zlatar ministrica?

- Mene ne, nju da. Velik broj ljudi se ne zauzima ZA nekoga. Vjerujte, puno je više onih koji se zauzimaju PROTIV nekoga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 15:27