PREDSTAVA

‘Maškarate ispod kuplja‘: Raskošno sentimentalna radnja ispričana dubokim glasom lirske tuge

I ova tročinka, koja je režijski i svojevrsna posveta Kunčevićevoj od prije deset godina, pokazuje da je Ivo Vojnović velik pisac

Tročinka Iva Vojnovića iz 1923. "Maškarate ispod kuplja" ne može se režirati rutinski. Trajno stanje povišenih emocija ište od aktera stalnu rekao bih pozitivnu napetost. Mladi Paolo Tišljarić uspio je animirati ansambl predstave u dubrovačkom kazalištu Marina Držića da se eto hitnu na glavu u nepoznato, a rezultat je raskošno sentimentalna radnja koja od početka do konca doziva gledatelja dubokim glasom lirski iznjedrene tuge.

Svi su likovi dakle tužni i svaki svoju tugu skriva pomno proračunato. Čak i sluškinjica na samrti, Anica, prikriva strah od smrti kad god osjeti da je gospođe i sluškinje - žale. Od svih ženskih drama što ih je Vojnović napisao, ova je najviše ženska.

Termin je nespretan, ali nemamo boljega za Vojnovićev senzibilitet i talent da stvara ženske likove punokrvne, što prije njega nije pošlo za perom nikome u nas, a i poslije njega se nije našlo pero osim Krležina da barem dijelom konkurira meštru iz Dubrovnika.

Mladi Krleža je Vojnovića prezirao i pisao je o njemu uglavnom gluposti, a Vojnović mu se nije znao niti htio suprotstaviti. A eto, jedino je od gospara Iva mladi, drski panker purgerski mogao naučiti štogod više o ženskoj duši. Nije, pa su mu i ženski likovi manje raznovrsni, a u usporedbi s Vojnovićevima i shematizirani.

Portretiranje žena

Razmišljam tako dok sređujem dojmove nakon ove premijere i pokušavam se sjetiti o čemu sam razmišljao prije deset godina kad sam u zagrebačkom HNK pogledao "Maškarate" u režiji Ivice Kunčevića. Tad još, priznajem, nisam shvaćao Vojnovića dovoljno. Svakako pod Krležinim utjecajem. Nisam, naime, primjećivao snagu koju ima kao pjesnik ženske psihe, nego sam svu njegovu liriku pripisivao odnosu prema društvu.

Propadanje, danas bismo rekli, starog modela vlasti i življenja, propadanje Republike, smatrao sam glavnom Vojnovićevom preokupacijom. A glavna je zapravo portretiranje žena u eto graničnim situacijama. Znači, mogao bih evo sad za sebe zaključiti da je Vojnović velik pisac zato što mu vrijeme i mjesto radnje služe tek kao neophodni markeri da zaviri u ljudsku dušu.

Zavolio sam Kunčevićevu režiju, a da nisam znao zašto. Naime, i njemu je bilo pošlo za rukom da sentiment prema takozvanim prošlim vremenima zamijeni lirikom ženskih misli i odluka kao trajnijih od društva. Ova Tišljarićeva i Kunčevićeva režija traju sat i pol te je Vojnovićev tekst sličnim postupkom skraćen. Rekao bih da je ova Tišljarićeva režija na stanovit način i posveta onoj Kunčevićevoj. S tim da je Tišljarić još više naglasio emocionalni volumen u radnji.

Predstava je, ukratko, barokna u svojoj vanjštini i svojoj dubini. Mnogo prenaglašenih kostima i mnogo prenaglašene glazbe, a s druge strane tišina pred autoritetom, kad je u pitanju Grad, kad je u pitanju Vlast. Grad se možda zauvijek mijenja, ali o tom nije dopušteno razmišljati.

U potkrovlju umire sluškinja, a dvore je kao gospođu. Muškaraca više nema. Gospodarice: jedna gospođa nije se niti udala, druga je rano ostala bez muža, djece nemaju pa su im sluškinje najbliže, uz Anicu još dvije, koje se teško snalaze u situaciji kad reda više gotovo i nema.

Mentalna klackalica

Zbivanje osobito gradi upravo nevjerojatno bogata glazbena građa Žarka Dragojevića. Skladao je kakvih 16 brojeva, a glazbenu dramaturgiju ojačavaju i citati, ulomci iz Mascagnijevih i Verdijevih opera, jedan linđo, Himna svetog Vlaha... Bogat je i scenski pokret Matee Bilosnić, tako režijski zahtjevan da gotovo i nema klasična mizanscena iliti, nazovimo ga tako, hodanja pozornicom. Svaki je pokret dio kakve emocije pa nije prenaglašen poradi naglašavanja samog.

Produkcijski je predstava dakako i dalje pandemijska, dakle nisu se šili kostimi i pravila scenografija. Scenu, slično ogoljenu kao i u Kunčevića, a bogatu rekvizitima i, što se kaže, platnenim rješenjima, kreirao je redatelj, koji je eto proteklu godinu postao i scenograf iz nužde, pri čemu mu nije baš uvijek najbolje išlo, eto sve dosad.

Pritom je bila ključna suradnja s majstoricom svjetla Vesnom Kolarec, koja je oplemenila svaku ideju vlastitom dramaturgijom. Kostimi su dakle odasvud, iz fundusa (kreacije Doris Kristić i još četvero kostimografa), a haljine iz prologa posudila je Matija Vujica.

Anicu dakle igra Ivana Gulin, zaneseno, naturalistički ali ne pretjerano, daje i momente ludizma, u kojima privlači sažaljenje nepovratno. Gospođa Jele Srđane Šimonović pak je suprotno napravljena uloga, kao ludička epizoda s elementima naturalizma. Gospođa Ane Jasne Jukić manje je atraktivna kreacija, ali koja traje jer na momente i ona daje notu humora. Konavoka Mare Izmire Dautović jest pučanka, ali s plemenitom notom, ponosna je ali nije primitivna.

Džive Marije Šegvić isto igra na više razboja. Isprva vjeruješ da je pogoni zloba, no nije tako jednostavno, i ona ljubi i prezire istodobno. Ljubav i prezir kao mentalna klackalica nedostupna muškoj psihi, rekao bih. Jero Denija Sankovića suptilna je pojava s jednim krešenodom lijepo izvedenim. Još igraju Hrvoje Sebastijan, Edi Jertec, Darija Mikulandra Žanetić, Paula Japunčić i Lukša Tomić, a na kraju zapjeva i klapa Kaše: Luka Šerić, Marijo Anđelić, Alen Roki, Marko Palčok, Ante Džamarija i Vicko Dragojević. Još violinu svira Dora Kamber.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 13:15