Podno skoro punog mjeseca nad Dubrovnikom odigrana je preksinoć na manjem turističkom kruzeru predstava “Ledeni mjesec” u režiji Vlatke Vorkapić te u prisutnosti samog pisca Pascala Brucknera koji je zbog malene adaptacije svoga čuvenoga romana doputovao na Ljetne igre. U 21.30 sati publika se u Gružu ukrcala na brod - originalan ambijent Brucknerova romana - a tijekom plovidbe na palubi joj je zaokupljala pažnju uvertira u komad koju je pokretom odigrala Marija Šegvić, glumica koja u predstavi utjelovljuje Beatrice. Predstava je počela kad se plovilo zaustavilo na pučini, u potpalublju, pred nekih 180 gledatelja, uz lagano ljuljuškanje broda.
Elitna književnost
“Ledeni mjesec” nije naslov iz Dramskoga programa Igara, već iz segmenta Pisci na Igrama koji, za omanje projekte što se u sklopu njega odvijajaju, ne predviđa honorare i financije teške kao i u oficijelnom kazališnom dijelu Igara te koji uglavnom angažira mlađe glumce na putu afirmacije.
Ipak, redateljica Vlatka Vorkapić, najpoznatija publici po filmskoj hit-komediji “Sonja i bik”, u postojećim je okvirima odlučila izbjeći jednostavno glumačko čitanje isječaka iz romana, već je pružila kraći, kazališni uvid u glavne odrednice Brucknerova naslova. Bruckner “Ledeni mjesec” piše 1981., nakon izlaska njegove i Finkielkrautove knjige “Novi ljubavni nered” u kojoj se njih dvojica obračunavaju sa šezdesetosmaškim svjetonazorom seksualnih sloboda što stavlja žudnju i strast na pijedestal ljudskog postojanja. U “Ledenom mjesecu” Bruckner egzemplarno dokazuje posljedice takva svjetonazora, i to radi briljatnim literarnim umijećem kojem nijedna adaptacija tog romana, pa tako ni ova skromnija, svojom kvalitetom vjerojatno nikada neće moći parirati. Naime, riječ je o poetičnoj, elitnoj književnosti koja se podosta opire pokušajima prenašanja u drugi umjetnički izričaj.
Priča o dva para
Stavljajući u kontrapunkt dva para: tradicionaliste Didiera i Beatrice i do krajnosti slobodoumne Rebeccu i Franza, Bruckner poentira mogući ishod pretjerivanja u ljubavi.
Rebecca i Franz svoju će ljubav, što je u zanosu romantike započela srpanjske večeri u autobusu broj 96, pretvoriti u patološku ljubomoru, ekstremnu perverziju (u koju je uključeno i hranjenje izmetom i ispijanje mokraće), fizičke obračune, a potom i bezumno te namjerno ozljeđivanje jednog drugog koje će im omogućiti da prisilno budu prikovani jedno uz drugo.
Beatrice i Didier, dvoje dobro odgojenih i uglađenih knjiških moljaca, koji vjeruju da na istoku postoji neki utopijski svijet bit će, zahvaljujući neiskustvu, uvučeni u mučni psihološki i erotski ringišpil Franza kojeg je ljubavna družica učinila invalidom. Dubrovačka predstava započinje prvo epilogom u kojem Didier završi u carigradskom zatvoru jer mu je Franz smjestio krivnju za ranjavanje i trajno unakaživanje lica njegove supruge Rebecce, dok Didierova Beatrice završi kao prostitutka i narkomanka u - tako sanjanoj - Indiji.
Franzov lik
Postoje pobjede što vode u slijepu ulicu, kao što postoje porazi koji otvaraju nove puteve, reći će cinično invalidni Franz u tumačenju Roberta Plemića, jedinog iskusnijeg glumca u predstavi. Ovaj glumac varaždinskog HNK u svoju je ulogu unio onu starinsku scensku serioznost zaposlenika Drame nacionalnih kuća koja je dobro poslužila da istakne bijedu nadmenog intelektualiziranja kombiniranu s potpunim ignoranstvom o umijeću življena.
Bijedu kakvu je maestralno Bruckner prikazao kroz Franzov lik iskompleksiranog buržuja, pripadnika kašmirske ljevice koji se klasno razlikuje od odbranice mu Rebecce, doseljenice, tuniske Židovke. Sara Stanić strastvenu i eksplozivnu Rebeccu ponajviše je igrala na razini dinamike pokreta i glasa. Jure Radnić spontano je kreirao nespretnost i nevinost Didiera, dok je Marija Šegvić glumački predano, i s emocijama, prenijela lik Beatrice.
U predstavi je korištena glazba koju potpisuje Dr. Jojboli. Sam francuski pisac, koji ostaje u Dubrovniku više dana, izrazio je poslije predstave zadovoljstvo što ova izvedba donosi prigušeni erotizam, lišena je sočne opscenosti i eksplicitne putenosti kakva bi se očekivala ako bi se posve vjerno slijedio predložak.