PRAIZVEDBA 'ODISEJA' G. STEFANOVSKOG

Ljudi se ne mijenjaju. Uvijek su nasilni, kukavni i lakomisleni

O makedonskoj kulturi hrvatske novine pišu rijetko, pa evo duljeg uvoda. Kazalište Ulysses je praizvelo dramski tekst “Odisej” makedonskog spisatelja Gorana Stefanovskog (r. 1952.), u režiji Aleksandra Popovskog (r. 1969.), makedonskog redatelja koji je hrvatsku kazališnu zajednicu oduševio dvjema režijama u Gavelli, Shakespeareovim “Snom ivanjske noći” (2007.) i Ibsenovim “Peer Gyntom” (2010.).

Goran Stefanovski je najbolji dramski pisac s prostora bivše Jugoslavije. Makedonska suvremena književnost dala je uoči i nakon raspada bivše države više odličnih dramatičara. Primjerice Dejana Dukovskog (r. 1969.), čiji je kultni komad “Bure baruta” Popovski režirao 2000. za hrvatsku publiku u zagrebačkom Kerempuhu, ponešto odviše “zainteresirano”, karikaturalno.

Krvave ruke junaka

Dukovski je pisac lapidarnih dijaloga, dokumentarističkih no i poetskih, uronjen u balkanski mentalitet poput etnologa-amatera, i zacijelo je, po životnom iskustvu, bliži vršnjaku Popovskom nego što mu je blizak Stefanovski. Njegovi komadi “Divlje meso” (Divo meso, 1979.), “Let u mjestu” (Let vo mesto, 1981.), “Tetovirane duše” (Tetovirani duši, 1985.), “Crna rupa” (Crna dupka, 1987.) i “Long Play” (1988.) donijeli su mu ugled u bivšoj državi.

Danas je Stefanovski britanski državljanin, ugledni profesor i pisac čiji se komadi teško probijaju na Otoku jer Englezi za malo što mare osim za svoje pisce, i ova njegova praizvedba zapravo nije gostovanje nego povratak. Stefanovskog su prečesto nazivali postmodernim piscem. Preuzimanje likova i fabula iz srednjovjekovne ili antičke književnosti u njega nisu cilj nego sredstvo. Njegova je osnovna metoda parodija, samo ozbiljna. Štoviše, moglo bi se reći da Stefanovski ispisuje svojevrsne moralitete.

“Odisej” je još jedan takav tekst u kojem se aktualno doba odmjerava s mitskim, i gdje ispada da su ljudi naprosto ostali isti: nasilni, kukavni i lakomisleni. Odisej je, dakle, i ratna drama, o tome kako se može dobiti poneka bitka, ali se ne može dobiti rat. I da su u svakog junaka ruke prije svega krvave.

Popovski je Odisejevo putovanje kroz Scilu i Haribdu, i od Kiklopa do Hada, prikazao kao farsu, i to za djecu. Igra se na i oko goleme kopije antičke sculpture, polovice glave položene u zemlju Malog Brijuna (scenografija skupine Numen, kiparski rad Miljenka i Ane Sekulić) a Odiseja nadahnuto igra Ozren Grabarić, koji predvodi ansambl od deset glumaca, skopskih, ljubljanskih, beogradskih, zagrebačkih.

Depresivni Odisej

Kontrapunkt manično-depresivnom Odiseju daju Zeus i Posjedon, koje kao kulere s Olimpa lijepo igraju Svetozar Cvetković i Boris Isaković. Anita Mančić kao Penelopa je pretvrda i zakočena, a gotovo je neprimjetan Boris Ristanovski kao Tiresija. Franjo Dijak igra više uloga, a najdojmljiviji je kao Prosac. Igra ih više i Dijana Vidušin, koja je najbolja kao Nausikaja a najslabija kao Kirka. Branko Jordan kao Telemah gotovo je neprimjetan a dobru energiju u predstavu unosi Nataša Matjašec Rošker kao Atena.

Zanimljivi su kostimi Marite Ćopo a glazbeni brojevi kultne makedonske skupine Foltin ponešto su naivna i prenapadna “kulisa”, kao, zapravo, i cijela predstava nije našla svoj osnovni ton, nego se prevrće kao kockica leda što se brzo topi u vrućoj vodi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 18:50