Massimiliano Volpini, aktualni ravnatelj baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koreografirao je sjajan balet "Light through the fingers" praizveden 15. ožujka. Možda sjajan onima koji u današnjem kazalištu traže i nešto drugo osim otuđenosti i grubosti svakodnevice. Na primjer ljubav do koje nije lako doći bez introspekcije onoga koji traži. Ovdje je to Žena koja putuje svojom psihom da bi se oslobodila nakupljenih demona. Prati je voljeni Muškarac, pomaže, no ona sama mora osvojiti željeni cilj. Na tom putu inspiracija je pjesma Rabindranatha Tagorea "Strpljenje", kratka i snovita puna nade, a emotivno ju podupire glazba makedonskog autora Marjana Nečaka koji bez zazora kaže da baš danas želi pobuditi osjećaje jer današnjoj glazbi nedostaje duša. U pravu je i zato njegova glazba ne trpi od sentimentalnosti, pritajena je i čista, čak staromodno melodična jer traži očišćenu dušu. A duša priče je nevjerojatno izražajna Natalia Kosovac koja baš svakom gestom u pokretu, napose bogatstvom svoga prirodnog lica predstavlja Ženu. Suputnik je Muškarac Pavela Savina točno toliko suzdržan da bi joj omogućio potrebno samostalno disanje uz nekoliko savršeno skladnih dua. Sjene ili demoni ansambla prisutni su u raznim dobro doziranim formacijama bez afektacije kao što i likovni okvir scene i kostima Erike Carretta i svjetlo Milana Kovačevića pridonose osnovnoj ideji. Priča ove teške teme ne doima se dramski ishitreno. U tome i jest njezina ljepota.
Početak dvobaletne predstave pripao je jednom od kultnih suvremenih baleta, djelu "Dyad 1929", naručenom i proizvedenom u Melbourneu 2009. godine. Izazvao je veliko oduševljenje znalaca već i zbog poznatih autora koreografa i redatelja Wayne Gregora i skladatelja Stevea Reicha. Tada nastao u povodu 100. obljetnice prevratničke trupe Ballets Russes, povezan je s galopirajućim inovacijama i otkrićima do 1929. godine pa je u skladu s temom i tadašnja koreografija iako ne narativna bila moderna. Danas nije, barem meni jer sam imala dojam da sam se takvih ili sličnih uglastih i trzajnih baleta već nagledala. Kao što mi ni glasna Reichova glazba nervirajuće repetitivnosti danas ništa ne znači. A to opet ne znači da je profesionalci ne trebaju smatrati kanonom svog vremena, iako je sve to skupa jako daleko od kreativnog kaosa koji su u balet početkom 20. stoljeća donijeli Stravinski i društvo ruskih baleta. Kako bilo, reminiscenca je postigla uspjeh kod publike, no rekla bih ponajviše zbog umijeća našeg mladim snagama osnaženog ansambla u djelu koje je, valja priznati, tehnički zahtjevno.