Krležina smjesa poniženja, očaja i bijesa i dalje je sveprisutna

Jedna od najboljih i najzanimljivijih predstava hrvatskih kazališta ove sezone, režija Sebastijana Horvata po Krležinoj noveli “Hrvatska rapsodija” u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc, pozvana je u službenu selekciju ovogodišnjeg BITEF-a, a gostovat će i na Drama Festivalu Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani.

Isti autorski tim prije dvije godine postavio je - također po Krleži - predstavu “Hrvatski bog Mars” u zagrebačkom kazalištu Gavella, u drastično osuvremenjenoj verziji, sa slikama Ante Gotovine, Tuđmana, Tita i Pavelića. Slovenski redatelj Sebastijan Horvat, s dramaturgom Milanom Markovićem Matthisom i scenografom Jürgenom Kirnerom u riječkom HNK učinili su slično što i u Gavelli, prebacili Miroslava Krležu i njegova klasična djela u 21. stoljeće.

Konkretne replike

U prvom slučaju to je, kod Horvata kao i kod Krleže, priča o ratu kao balkanskoj sudbini, u drugom o strašnom životu na dnu, u vagonu trećeg razreda Mađarskih državnih željeznica, u kojem se poniženi, gladni, obespravljeni očajni, bijesni, krvoločni ljudi bore rukama i nogama kako bi preživjeli. No ono što Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, nasljedniku Krležinih autorskih prava, nije smetalo u slučaju predstave u Gavelli, zasmetalo im je u slučaju “Hrvatske rapsodije” u riječkom HNK Zajc. U Hrvatskoj autorskoj agenciji, u razredu za književnost HAZU-a pregledali su snimke predstave i zaključili da se ne radi o uprizorenju djela Miroslava Krleže.

Stoga je predstava morala promijeniti ime, i sad se više ne zove “Hrvatska rapsodija” nego “Nad grobom glupe Europe”.

Promjena naziva ne smeta, novi naslov bolje odgovara predstavi, ustvrdio je Dean Duda, profesor književnosti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na tribini u Rijeci održanoj pod nazivom “Bliže Krleži od Krleže samog”. Profesorici teatrologije Ladi Čale Feldman u predstavi je najviše falio Krleža: autori su poštivali duh Krležinog teksta, ali ne i tijelo. Rekla je da joj u predstavi nedostaju konkretne Krležine replike te da su joj improvizacije s glumcima najslabiji dio. Nije bilo nikoga iz HAZU-a da objasni zašto je transponiranje “Hrvatskog boga Marsa” u Gavelli dopustivo, ali ne kad se to isto učini s “Hrvatskom rapsodijom” u Rijeci. Ako vam u Gavelli nisu smetali ni Tuđman ni Gotovina, ni to što Trdak Vid sada ide na psihoterapiju zbog PTSP-a, što vam točno smeta u Rijeci?

Lučev kao svećenik

U predstavi pod novim nazivom “Nad grobom glupe Europe” redatelj Horvat i dramaturg Marković iznimno upečatljivo su prebacili u 21. stoljeće Krležin jureći vagon trećeg razreda Mađarskih državnih željeznica, kojim jadna sirotinja juri u propast.

Kazališnim rječnikom na jezik 21. stoljeća, prebacili su očaj oca četvero djece koji mora natrag na front, i da mu djeca ne bi umrla od gladi, prodao je kravu i za to kupio dvije vreće brašna. Dok je trčao za vlakom, jedna mu se rasula, i sad neutješno plače. Tamo odakle je on, brašna nema.

U gotovo stotinu godina (priča govori o 1917., trećoj godini Velikog rata) izvukli smo se iz gladi, iskorijenjeni su tuberkuloza i sifilis, ali je ta Krležina smjesa poniženja, očaja i bijesa i dalje tu. Onda su se ubijali za vreću brašna, sada za posao, nema tog poniženja koji nećemo otrpjeti.

Leon Lučev kao svećenik odlično se uklopio u izvrsnu ekipu riječkih glumaca: Ivan Mikulić, Tanja Smoje, Jelena Lopatić, Dean Krivačić, Sabina Salomon, Biljana Torić, Davor Jureško, Alen Liverić, Marija Tadić, Jasmin Mekić.