KRITIČAR JUTARNJEG O 'RASPADU SISTEMA': Glumac Borko Perić režirao je predstavu koja nasmijava i nije banalna nego je programirano infantilna

Napokon u Kerempuhu predstava koja će vas sigurno nasmijati, u režiji glumca Borka Perića. A nije vulgarna, banalna, nego je vješta i programirano, sa zrncem soli, infantilna.

Kako bi rekao moj prijatelj Radovan Švob, redovit posjetitelj Kerempuhovih premijera, kao da gledaš nov cjelovečernji crtić Toma i Jerryja.

Zbivanje je zbilja nakićeno gegovima iz crtića, dublje gledano, iz slapstick-komedija, nijemih filmova, još dublje iz mima, iskonske improvizacije. Ono što je meni privlačno jesu, rekao bih, ozbiljna pitanja.

Od West Enda do Zagreba

Naime, glumci nisu svi isti, i ne mogu svi isto, a često za predstave, na sceni, vode stare i nove, privatne i neprivatne ratove. Ima glumaca koji su nemogući za suigru. Ukradu ti repliku, mehanički govore ne slušajući te, zaboravljaju tekst, namjerno i nenamjerno preskoče katkad i cijeli prizor, a događalo se, i cijeli čin. Neki nisu sposobni improvizirati, premda je gluma uvijek u nekoj mjeri improvizacija, pa se pogube kad se nešto neočekivano dogodi na sceni…

Rečenice koje glumci izgovaraju jedni o drugima znaju biti pakosnije od ičega što bi kritičaru moglo pasti na pamet, često kombinirane sa stanovitom mazohističkom empatijom.

To je zapravo, što se kaže, tema ove komedije koju je prevoditelj Matija Vasić sretno preveo kao “Raspad sistema”, prema originalu “The Play That Goes Wrong”, autora Henryja Lewisa, Jonathana Sayera i Henryja Shieldsa, članova britanskog (londonskog) poduzeća specijaliziranog za komediju Mischief Theatre Company. Njihov uradak iz 2012. prvo je 2014. osvojio West End, godine 2017. Broadway, doživjevši mnogo stotina repriza, a evo ga sad u glavnoj zagrebačkoj kući za smijeh.

Nezgode

Komad je kao kakav negativ djela Michaela Frayna “Kaos iza kulisa” (“Noises Off”) iz 1982., također britanskog komedijaša s broadwayskom reputacijom, samo što je ovdje kaos ispred kulisa. U Frayna akteri uspijevaju odigrati predstavu sretno, a ovdje ne uspijevaju je odigrati nego nesretno.

Glumačka skupina naime pokušava igrati nekakav krimić u stilu Agathe Christie, no neprestano im se događaju nezgode, raspada se scenografija, pomiješa rekvizit, zaglave vrata, glumci se povrjeđuju, padaju u nesvijest, zamijene ih scenski radnici, inspicijentica, neki se prerano pojave na sceni, glumac koji bi trebao biti mrtav, naviruje iza kulise što je otpala, ruši se balkon…

Redatelj je dakle unio potreban emfatičan ritam nezgoda, glumci su inspirirani, zabavni, a prednjači Luka Petrušić kao “mrtvac” Charles Haversham, koji veći dio predstave ili leži, ili se šunja iza kulisa, te Hrvoje Kečkeš kao nadobudni inspektor Carter. Njih dvojica najbolje daju dvostrukost uloge: oni su glumci koji glume i same sebe! S njima je na tragu i mladi Matija Šakoronja kao Cecil Haversham i Vrtlar, a suzdržano, točno autoironičan, “drven” jest i Damir Poljičak kao Butler Perkins. Lijepo igraju i Ana Maras Harmander, Anita Matić Delić, Nikša Butijer i Josip Brakus.

Scena Branka Lepena izvanredna je, a odgovaraju i kostimi Vedrane Rapić.