PO ROMANU DAMIRA KARAKAŠA

KRITIČAR JUTARNJEG NA PREMIJERI 'SJEĆANJE ŠUME' U GAVELLI Dvosatna predstava mlade redateljice naporna je i jednolična

Damir Karakaš ponajbolji je hrvatski prozaik među onima rođenim šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Ne piše mnogo, ali drži solidan tempo: tri kraće zbirke priča i pet kratkih romana. Prvi je u devedesetima zavičajnu prozu obilježio zavičajnim govornim idiomom. Karakaševi likovi lički su seljaci, surovi očevi, nesretni sinovi, brižne matere, ali i čudaci, odbačeni ili, najkraće rečeno, oni drugačiji. Pisao sam o svim njegovim prozama, osim o predzadnjem romanu, “Blue Moon”. Iz knjige u knjigu Karakaš brusi stil i njegov nov roman “Sjećanje šume” uzbudljivo je slikovit, a koncizan, štedljiv s riječima, a bogat značenjima.

Karakaš je u prijašnjim knjigama realizirao naglašen dramski talent. Umije, primjerice, stvoriti i razviti lik kojeg i ne prikaže nego u dijalozima drugih likova.

Karakašev roman

Ovaj roman ispisao je u prvom licu, romansiranu (auto)biografiju dječaka iz seoske zabiti koji će tek ući u pubertet. U odnosu na dosadašnje proze, osobito u odnosu na rane novele, dijalog ovdje više ne rabi kao glavni element svojih stupnjevitih sižea. Upleo ga je u tkanje (tekst) tako da ga i grafički ne odvaja od njega i ovdje mu služi ne kao usporivač, nego kao katalizator fabule. Motivi i simboli su, pak, stari: nogomet, boca kokakole, bolest, škrtost, strogoća, bizarne slučajnosti...

Raspisao sam se o Karakašu jer su mi njegove proze kudikamo privlačnije od scenskih i filmskih uskrsnuća tih djela pa tako i ove najnovije, predstave “Sjećanje šume” u zagrebačkoj Gavelli, u režiji studentice Tamare Damjanović.

Premda sama dramatizacija romana, koju je kreirala s dramaturginjom Ninom Bajsić, nudi mnogo više. Zapravo je najbolja dosad kad su posrijedi Karakaševa djela. Likovi nisu mehanički preneseni, nego su po njima sačinjeni novi, mnogi su motivi likova novi, dopisani, čak suprotni autorovima, no te su intervencije i potrebne i suvisle.

Ne mislim da je mlada umjetnica s tom predstavom propala, štoviše, pokazala je zavidnu ambiciju, pa i ustrajnost, ali cijela ta njezina gotovo dvosatna konstrukcija naporna je i jednolična. I sve sam to već negdje vidio ove sezone.

Primjerice, glumci sami stvaraju zvučnu kulisu predstave. Samo što njezini glumci, za razliku od Medvešekovih primjerice, sviraju mlitavo, a zvukove koji izvode često ne postaju element zbivanja, nego traju sami za sebe. Primjerice, dok se u pozadini toči voda iz bokala, naprijed bismo trebali zamisliti da Otac kolje svinjče. Međutim, i dalje klokoće, eto, voda iz bokala, a ne “čujemo” krv. Ideja je inače izvrsna, ali, eto...

Melankolična glazba

Mnogo je uloženo i u scenski pokret i pantomimu, rad Nikoline Medak, i sve to štima, ali čemu kad ne služi do za puku mimezu već unaprijed zadanih obrazaca.

Jednostavna je, ali suvisla i pogodna za svakovrsno redateljsko “idejiranje” scena Dinke Jeričević, diskretno ilustrativni kostimi su Marite Ćopo, a mnogo je energije i ideja utrošeno za glazbu i zvuk. Dramu i emocije nastoje izgraditi melankolični tonovi autorice glazbe Katarine Ranković i zvučni efekti Nenada Kovačića.

Dosadni su songovi same redateljice, skupa s ustašama i partizanima i njihovim uniformama (kojih nema u romanu). Naime, više je ustaških uniformi sašiveno protekle sezone u zagrebačkim teatrima nego valjda cijele 1945. godine.

Filip Križan lijepo igra Dječaka, Darko Milas već jedno sedmi put potvrđuje da je naš ponajbolji glumac za uloge rustikalnih pater familias persona (dokazao se u inscenacijama drama Matišića, Špišića...). Odličan je Enes Vejzović, osobito kao lugar, Tena Nemet Brankov kao Sestra jest duhovita i šarmantna, a humor donosi i Barbara Nola, osobito kao Učiteljica, a zabavan je i Janko Rakoš kao Djed Pave.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 22:57