REŽIRA 'BUBU U UHU'

KREŠO DOLENČIĆ 'Sve kriminalce zatvorit ću u kanalizaciju u HNK'

Naša dnevna komunikacija na razini je Feydeaua kada se bavimo dvjema notorno jednostavnim stvarima - ćirilicom i gay brakom

Krešimir Dolenčić, umjetnički direktor Dubrovačkih ljetnih igara, u Kerempuhu režira “Bubu u uhu” Georgesa Feydeaua, a premijera će biti 29. studenoga u Kerempuhu. - Prije 30 godina u Kerempuhu je na repertoaru bila Ristićeva “Buba u uhu”, koja još igra u Beogradu, a Željko Königsknecht igrao je u njoj istu ulogu Camillea Chandebisea koju igra i sad. U međuvremenu je “Buba” igrala u Rijeci i u Komediji, a prije toga znamenita je bila njena izvedba u Gavelli - podsjetio je redatelj na mini povijest igranja Feydeauova komada u Hrvatskoj. Upozorava i na to kako taj komad, unatoč tome što je u svijetu izveden valjda milijun puta, na sceni rijetko uspije ako se samo uprizoruje.

Nove Ljetne igre

Donosi li taj vodvilj, nastao u belle epoqueu i okrenut bezbrižnom društvu, na pozornicu išta osim zabave?

- Iako se u ‘Bubi u uhu’ doista ne radi ni o čemu, osim o bubi u uhu, poluinformaciji o nevjeri, Feydeau je u tome komadu vrlo ozbiljna preteča teatra apsurda. Original ima 180 kartica teksta u kojem se ne dogodi apsolutno ništa, što već zvuči harmsovski ili kao ‘Ćelava pjevačica’. U tom smislu, Feydeau nije samo frivolna zabavica: kad glumci počnu braniti svoja lica, vidiš da se ispod toga građanskog salona kriju svakovrsne drastične sociološke i seksualne teme, u koje sam režijom pokušao prodrijeti.

Teatar apsurda se, naime, više ne igra jer je njegove registre preuzela stvarnost.

- Došli smo do toga da nam je dnevna komunikacija na razini Feydeauovih Chandebiseovih. Riječ je o primanju informacija i njihovu smislu. Sjetimo se uglađenog leksika našega bivšeg premijera kojeg smo pažljivo slušali tijekom njegovih nastupa u UN-u, a sada ga u Remetincu gledamo u kontekstu groteske. On ima isti stav, iste rečenice, samo drukčije mjesto radnje otkriva njihov besmisao. A zaokupljenost nečime što je krajnja besmislica ljude zabavlja. Slijedeći je nivo manipulacija tim istim apsurdima. Kao što su, recimo, trenutni referendumi. Cijela se Hrvatska zabavlja dvjema notorno jednostavnim stvarima - treba li nam ćirilica ili gay brak - a nitko ne pita što je s referendumom o tome hoćemo li se konačno prestati zaduživati. Fantastično skretanje pažnje, Vladi ništa bolje i ne treba.

Na račun dramskog programa prošlih Dubrovačkih ljetnih igara izrečene su određene kritike. Kakva će biti njihova buduća koncepcija?

- Dubrovačke ljetne igre trebaju reorganizaciju dvovlašća u kojem je gradska ustanova Ljetne igre i umjetnički direktor kojeg imenuje Ministarstvo. Igre trebaju postojati kao jedna produkcijska kuća kako bismo napravili festival koji nije opterećen time da bude europski, da zadovoljava lokalce i zabavlja turiste. Istovremno se ne mogu ispuniti sva tri cilja. U dramskom programu idućih Igara, preko ‘Romea i Julije’, ‘Dunda Maroja’ i ‘Kralja Leara’, festivalska tema, koja je i dubrovačka, ali i univerzalna, bit će što činimo djeci time što smo nešto kratkoročno maznuli, uzeli, prodali. To je nastavak teme o Dubrovniku koji je Bobo Jelčić otvorio predstavom ‘Allons enfants’. Što se tiče svjetskih gostovanja, pregovaramo dolazak predstava Pippa Delbona i Petera Steina. Međutim, problem je naći ambijent za te komade, Dubrovniku izrazito fali dvorana za predstave.

Sumanute kategorije

Vaša predstava “Candide”, koja je pobjednik Gavellinih večeri, nije u nominacijama Nagrada hrvatskoga glumišta.

- Ni predstava, ni režija, ni Enes, ni Franjo... baš me briga.

Kako to?

- Mislim da je moj odgovor: ‘Baš me briga’ - tragičan. Zbog njega sam se zahvalio na ulozi prezentera. Potpuno je ‘čudesno’ da u nominacijama nisu ni Jelčićev ‘Allons enfants’ ni Parov ‘Timon Atenjanin’ sa Splitskog ljeta. Nagrada, uostalom, ima temeljnih problema, postoje sumanute kategorije, kao što je ona “za najboljeg koreografa, dirigenta ili režisera”. Trebala bi to biti skromnija zabava, nagrade za operu i balet trebaju se odvojiti, sramotimo se s TV prijenosom pred gledateljima koji većinu tih predstava nisu vidjeli jer im iz njih ne stignemo dati ni poštene isječke.

Ljudi protiv MMF-a

Krajem siječnja u zagrebačkom HNK radit ćete “Luđakinju iz Chaillota”, predstavu u kojoj je u istome kazalištu 60-ih igrala Bela Krleža.

- Prije 20 godina radio sam ‘Luđakinju’ u Wuppertalu i zaljubio se u taj tekst. Riječ je o vrlo vizionarskom komadu koji je Giraudoux napisao tijekom Drugoga svjetskog rata, usred okupiranog Pariza. Radi se o svijetu tajkuna, lopova koji govore takvim jezikom da pomisliš da je to jučer napisao Mate Matišić. Priča nudi rješenje da se sve te zlikovce na kraju likvidira kako bi se svijet izliječio, kao što svatko od nas pet puta dnevno pomisli ‘ajde da vas više ne vidimo’, tajkune, kriminalce, pola Sabora, pola Vlade...

Tekst je poziv na pobunu?

- Na aktivizam. Jedna žena, zovu je grofica, spasi cijeli svijet a da nitko ne zna da je to učinila. Njezino tajno društvo, tzv. ulična masonerija, gdje su čistači kanala, prodavači cvijeća i kurve, organizira suđenje zlikovcima, političkoj i gospodarskoj eliti, i zatvori ih zauvijek u kanalizaciju. U Njemačkoj sam napravio finale u kojem se u toj kanalizaciji oni fantastično snađu, čega nema u komadu. No, ozbiljno razmišljam o tome da 2014. ljudima dam neku nadu pa da ih na kraju uništim u kanalizaciji. Tekst je pokušaj razumijevanja svijeta na drugi način, da postoji nešto izvan MMF-a i sličnih, ljudska razina na kojoj se možemo boriti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 18:30