IN MEMORIAM

KOSTIMOGRAFKINJA MARIJA ŽARAK Napustila nas je La Mama hrvatskog kazališta

U vremenima nepotrošenih vrijednosti radila je s najvećima: Parom, Spaićem, Carićem, Violićem

Kao posve svježeg rookiea onomad me poslali da za novine napišem svoje prve retke o teatru. I to baš na Krležin “Put u raj”. Te 1985. godine osječko Hrvatsko narodno kazalište završilo je jednu od svojih brojnih rekonstrukcija - arhitektonskih i ljudskih.

Iskreno, nisam imao pojma o čemu ću pisati, ali s emocijama nisam imao problema. Vizija redatelja Georgija Para iskonski je upila i pretočila u naše vene skeptičnu Krležinu space operu.

Woodstock i Krleža

Tada sam prvi put posredno upoznao zanosnu ruku kostimografkinje Marije Žarak, koja je (u organskom dosluhu sa scenografom Zlatkom Kauzlarićem Atačem) izbacivala nepresušne gejzire primijenjene mašte. Do samog ruba vjerovanja u nemoguće. Ispod prstiju te žene potekla je sva postkrležijanska muka jednog te istog balkanskog kala iz kakvog se stoljećima ovdje nastojimo iskoprcati, utopijski sanjajući galaktička izbavljenja. Digresije radi, samo je instinktu Marije Žarak (kako svjedočimo na arhivskim fotografijama) moglo pasti na um da Krležine uklete mornare u Parovoj dubrovačkoj plovidbi s “Kolumbom” 1973. odjene u refleksije na slobodu Woodstocka.

Ovdje ne kanim brojati riznice nagrada koje je Maca, kako su je zvali svi koji su joj ikada stisnuli ruku, zasluženo dobivala za svog energičnog života. Bila je naprosto skulptorica performerskih duša. Odijevala ih je u beskonačne slojeve, došivala bi im uloge od zemlje (sjećam se kako je zagasitim tonovima ilovače depatetizirala Zrinjskog u ingenioznoj verziji Koste Spaića), vilinske koprene i atavističke snage. Uvijek dostojno znatiželjna, ekspresivna do neslućenih granica, ali s gospodstvenom mjerom poštivanja tuđe stvaralačke slobode. Rođena 1938. u Benkovcu, nosila je urođenu mediteransku strast sve do Zagreba gdje 1963. u kultnom Studentskom eksperimentalnom kazalištu počinje snivati i proizvoditi svoje prve kostime.

Proleterka zanata

Kao graditeljica duša jedna je od onih prvih svježih pobunjenika što su udarili kasnije temelje Teatru &TD. U vremenima nepotrošenih vrijednosti radila je s najvećima: Parom, Spaićem, Marinom Carićem (Maca je možda najbolje osjećala puls Marinove čežnje za izgubljenim zavičajima), Božidarom Violićem, Dinom Radojevićem, Želimirom Mesarićem, Mirom Međimurcem, Ivicom Kunčevićem, Tomislavom Durbešićem...)

Nikad nije radila skice, nego je briljantno u hipu prepoznavala redateljevu ideju i odmah nudila teksture, sklapajući na stolu replike buduće odjeće. Ona nije slijedila redatelje, ona je bila njihovo pogonsko gorivo. Imala je iskrenu ali ne i pragmatičnu osobinu u svijetu licemjerja: u lice bi demaskirala lažne autoritete, a vjerno je poštivala pravo pokriće. Bila je istinska proleterka zanata, zato je manijakalno šila i šila, sve je moralo proći kroz njene ludičke ruke. Zato se najbolje osjećala u teatarskoj pozadini, među drugim udarnicima zanatlijama.

Od 1979. Maca Žarak je u stalnom angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu Split. Njena kuća-radionica, zabačena u dvorištu iza HNK, postala je pribjegarski dom za nebrojene umjetnike. Bila je La Mama za sve koji su joj dolazili otvorena srca. Jezičava, punkerica, ošišana gotovo na nulericu, beštimala nas je, ako ne valjamo, poput najrođenije majke. Svojeglava i samosvojna. Tvrdokuhana fajterica u koje je srce bilo beskrajno toplo. Ljubav je znala krojiti kao od šale i dijelila ju je nesebično. I da, kuhala je božanstveno. Samo od njenih krepkih juha dala bi se ispisati mala alternativna povijest estetike i čojstva. Adio, čarobnice.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 00:26