Esteve Soler (r. 1976.) katalonski je glumac i pisac nekoliko nizova skečeva za kojima su poludjele čete evropskih redatelja. Autor je trilogije nizova skečeva: „Contra el progrés“, „Contra l'amor“ i “Contra la democracia“. Prvi taj dijaloški vjenčić, „Kontra progresa“, prevela je (ne dakle s katalonskog, na kojemu je napisan, nego sa španjolskog) i režirala u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu Nenni Delmestre.
Soler je živi dokaz za krizu evropskog kazališta. Produkcijski nezahtjevan, on piše nekoliko minutne prizore s po dva ili najviše tri lika. Po sedam takvih prizora naprosto zbroji i proglasi ih dramskim tekstom. I još apsurdnim. Dakle, da ponovim, koliko god uvrnuti, to što Soler piše, obični su skečevi. To je Beckett za osobe s poremećajem pažnje. U tim svojim skečevima priča umirući čovjek, pregazio ga tramvaj, sa slučajnom prolaznicom koja mu neće pomoći, ili dva menadžera razgovaraju o tome kako će poduzeće pretvoriti u crkvu a sebe proglasiti bogovima.
Vremeplov u 19. stoljeće
Tu je, na koncu, i neki Tuljan koji ubija bebe ljudske, kojih je previše, budući da su se ljudi odviše razmnožili. I sve takve neke gluparije koje bi trebale biti i napredne, i apsurdne, i genijalne i provokativne. No, posrijedi su dakle skečevi i to veoma pretenciozni. Nisam osjetio potrebu da toga malešnog, plješivog mladića u crnom intervjuiram, jer nazočio je svojoj prvoj hrvatskoj premijeri, u gradu mediteranskom poput njegove Barcelone, u kojoj se zdušno bori za katalonsku samostalnost...
Dodatni je kraval napravila redateljica jer je Solerov apsurdistički vjenčić splela kao da se vremeplovom vratila na kraj 19. stoljeća, kad još nitko nije znao za teatar apsurda. I onda ti glumci, osobito stariji, igraju te Solerove egzistencijalističke doskočice strahovito dramski, viču i ilustriraju svoje misli širokim pokretima. Groteskno, dosadno.
Radi li to namjerno?
Recimo, Ksenija Prohaska toliko je izvan svega i toliko je glasna da bi čovjek pomislio da to namjerno radi… Koliko je redateljica zdvojna bila pokazuje uloga mladoga Nikše Arčanina. Njega je dakle pregazio tramvaj, umire, i moli prolaznicu za pomoć. Isusebože, kakvo je to umiranje. Čovjek kad ga pregazi tramvaj obično je u šoku, nepokretan, a ovaj se batrga, puzi i gestikulira kao da je teže mamuran a ne teže ranjen. Nije krivnja na glumcu.
Nešto je od praznina u Estevezivim skečevima i režiji popunila scenografkinja Lina Vengoechea, koja je, gdje je potrebna golema jabuka, i postavila na scenu postavila golemu jabuku, a gdje se ubijaju bebe i hrpu beba.
Po njima bije Tuljan, igra ga mladi Bojan Brajčić. To je najbolja uloga. Inače, mladi nisu loši: Andrea Mladinić kao Učiteljica, Zorana Kačić kao Sonia, Marko Petrić kao Prijatelj 2 te Mijo Jurišić kao Prijatelj 2 (Solerovi likovi, dakako, najčešće nemaju ime). On na koncu postane i zabavan. Najsmješniji je pak Filip Radoš kao Otac, kao da nešto govori s televizije a da u kazalište nije ni došao.
Konvencionalni kostimi
Manju ulogu Susjeda igra još Vicko Bilandžić, Majku Snježana Sinovčić Šiškov, Karolinu Anastasija Jankovska a Davida Goran Marković. Zapravo, i ne znam što bih, nego da ih nabrojim, kako se oni i na sceni „nabrajaju“. Spomenimo još da je kostime konvencionalno sastavio te video snimio Mario Leko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....