Klammov rat nova je predstava koja nastaje u produkciji Umjetničke organizacije OvoOno i u suradnji s Teatrom Exit, gdje će igrati. Kažemo “nastaje” jer je proces u tijeku, a premijera je zakazana za 9. svibnja. Predstava je to koja prati profesora Klamma kroz deset predavanja i to nakon jednog nemilog događaja. Sve to događa se pred budnim okom jednog razreda, odnosno publike. Predstava prati psihološko stanje glavnog junaka pod opterećenjem krivnje. On je razapet između hladnokrvnog pragmatizma znanstvenog pristupa i tople suosjećajnosti spram ljudske krhkosti.
Predstavu izvodi Goran Grgić uz glazbenu pratnju uživo Klammova “raštimanog orkestra” kojeg čine Marko Marić, Igor Pavlica, Dino Brazzoduro, Una Patafta i Ivan Džajić. Nastala je na temelju teksta Kai Hensela, glazbu potpisuje Marko Marić, prijevod Pavlica Bajsić, a kostimografiju Marita Čopo.
Kako je bilo portretirati lik koji je rastrgan između racionalnosti i empatije, pitamo glumca Gorana Grgića.
- I racionalnost i empatija temelji su ljudskog bića, a kada se izazivaju kroz ovakvu kompleksnu priču, ljudski je mučiti se. Ali i glumački. Zapravo je zabavno i uzbudljivo upustiti se u slalom kroz tekst koji ti nudi takvu raslojenost lika. Stvarali smo njegov karakter korak po korak. Od prve scene nadalje. Željeli smo, Dražen kao redatelj i ja kao njegov tumač, prvo uspostaviti lik profesora starog kova, otkriti njegovo težište, ali i autoritet koji je već na početku dobrano poljuljan.
No, naš profesor Klamm to ne želi priznati. Niti pokazati. I zato tek postupno, kroz poneke motive, publika, a i Klamm, otkrivaju koja je zapravo težina te borbe s istinom koja nas sve pritišće - pojašnjava Grgić i dodaje kako je ova predstava posebna po tome što je publika zapravo razred koji promatra Klamma. Kao što profesoru nije nimalo jednostavno iznijeti nastavu s razredom koji ga bojkotira, tako nije jednostavno ni igrati s nijemim partnerom. No, pojašnjava, to je izazov i uzbudljivo je. Taj adrenalin ono je čime se bavi, što ga privlači i drži na površini.
Lik kojeg tumači zaista je specifičan, a predstava tematizira krivnju i društvenu osudu. Jesmo li zaista onakvi kakvima nas vidi autor teksta, odnosno osuđujemo li ljude brzo i lako?
- Da, skloni smo osuditi nekoga, bez dovoljno informacija o slučaju koji nam je plasiran kao činjenica. Površnost, ali i isključivost, uvukla se u mnoge pore naših života. Niti jedno vrijeme nije bilo lišeno svakovrsnog linča, ali današnje ima mnogo veću mogućnost manipuliranja istinom. Razbacivanja perja, koje se uistinu više nikada ne može skupiti - ističe Grgić.
Profesor Klamm ima dubok osjećaj marginalizacije i usamljenosti. S druge strane, iza njegove strogoće krije se nesigurnost, razočaranje i osjećaj nemoći. Zbog toga je on veoma zanimljiv karakter za igranje, pojašnjava.
- Trenutno smo u pripremi i finaliziranju predstave i ne znamo kakve će biti reakcije. Nadam se da će uroditi plodom naši dugi razgovori o Klammovoj naivnoj strategiji borbe s učenicima i sa samim sobom. Pokušavamo napraviti uzbudljivu i kompleksnu predstavu i čini mi se da smo na dobrom putu - ističe Grgić.
Ova je predstava za njega posebna jer prvi put radi s obitelji. Njegova je kći producentica, a njezin suprug redatelj. Dobro se razumiju i, kaže, prilično su sretni što rade skupa. Osim toga, tu je i mali orkestar na sceni. Oni izvode glazbu skladanu za ovu predstavu, za koju Grgić kaže kako je njezin autor osjetio komad i napisao ga tako da bude svojevrsni puls teksta.
Iza njega je već toliko uloga da im se ne zna broj, ali svaki komad i dalje je zahtjevan. No, priznaje kako postoji trenutak u predstavi koji je i njemu teško izvesti. Koji točno? Uvjeren je da će ga publika prepoznati.
- Tekst je vrlo precizno napisan i autor se poigrava krajnostima. Na meni je da pronađem stanje i odnos lika prema izgovorenom. S druge strane, ponekad se dogodi u radu na ulozi ili pri učenju teksta da zapinješ na naizgled najjednostavnijim momentima. To je lakše riješiti, samo to izgovoriš nekoliko stotina puta.
Posljednjih par mjeseci svakodnevno sam vezan uz taj tekst i tražim tu tanku crtu između jednog i drugog. Literatura je prebogata takvim ekstremnim karakterima i likovima, ali i naše subjektivne procjene njihove krivnje. Glumac u principu brani lice koje igra i namjerno odbacuje objektivnu procjenu, ali u ovakvom procesu (a i tekstu) bilo je nužno detaljno sagledati i opravdati, ali i osuditi obje strane - pojašnjava.
Kako biste voljeli da se publika osjeća dok gleda predstavu?
- Važno mi je da publika uživa u njoj, da izađu iz teatra ispunjeni novim i inspirativnim iskustvom. Siguran sam da ćemo ih potaknuti na razmišljanje o temi kojom se bavimo, ali prije svega, to je predstava. Nije inspirirana istinitim događajem. Pisac je otvorio mnoga neuralgična pitanja današnjeg obrazovnog sustava, ali i osobne borbe i neprilagođenost pojedinca današnjim okolnostima - zaključuje Grgić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....