KAZALIŠNI KRITIČAR JUTARNJEG O NOVOJ PREDSTAVI SENKE BULIĆ Muke jedne domaće obitelji opterećene ratom

Redateljica Senka Bulić režirala je živu i zanimljivu predstavu u Zagrebačkom kazalištu mladih. Roman "Živjet ćemo bolje" Maje Hrgović (r. 1980.) suvremena je pripovijest o mukama jedne domaće obitelji opterećene ratom. Bezimeni Otac pati od posttraumatskog stresnog sindroma pošto je proveo osam mjeseci u zarobljeništvu. Bezimena Mater izdržava obitelj perući starce u Italiji. Starija kći Mara, pripovjedačica, nesretnom je pogreškom izgubila novorođenče, rastaje se od supruga Vjerana, slabića, mlađa kći Lorena pobunjena je tinejdžerica, a nad svima lebdi težak miris dementne, također bezimene Babe… Posrijedi je autoričin prvijenac, ispisan uvjerljivo u prvim poglavljima, a kasnije pomalo pada.

Autorica je sama adaptirala roman za scenu, ostavivši ponešto dijaloškog viška, a redateljica se prepustila jednom rekao bih neoekspresionističkom postupku montaže jakih slika u sklopu kojih su i protagonisti dovedeni u jednu neurotsku gestu, obilježeni nekontroliranim pokretima i učestalim postupcima ponavljanja (koreografija Blaženke Kovač Carić). Obiteljska bolest ovdje je dakako depresija okovana lažima i sve je to skupa dosta mučna i dosta teška tema koju nije lako iznijeti na scenu.

Predstava traje oko dva sata, nema stanke i ne izaziva dosadu. Uvjerljivosti prikazanog snažno pridonosi scenografija Tomislava Ćurkovića, jedan jako razigran svijet živih boja, crvenih podloga i prenosivih rekvizita. Pretjeranom se, često napornom glazbom Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrle pokrivaju neki možda nedorađeni elementi zbivanja. Možda se, dakle, glazbom previše drami, osobito što su glumci dosta dobro prihvatili ideju da ne oponašaju zbilju nego njezinu simboličnu suprotnost - moru. Kostimi Olivera Jularića također su naglašeno simbolični i cijeli taj odmak od puke mimeze ovdje je uspio.

Pozdravljamo prije svega dolazak izvanredne glumice Nataše Dangubić u ansambl ZKM-a. Zaigrala je Maru, pripovjedačicu, u donekle odviše povišenom raspoloženju. Nije posve jasno kako se lik osjeća i što traži i mislim da je to posljedica redateljičine odluke da likove ipak uniformira u jedan strog ton. Najplastičnije igra Milivoj Beader sindromiranog oca, kao čovjeka dobrog srca ali pokidanih živaca. On je patrijarhalan, ali ne baš i uvjeren da može voditi obitelj. Mater igra, staloženo, Katarina Bistrović Darvaš, koja katkad i zapjeva. Za one koji ne znaju, nema vjerojatno bolje pjevačice među glumicama od nje. Babu igra slavna srpska doajenka hrvatskih korijena Neda Arnerić, odmjereno, postupno otkrivajući pomućenost pomiješanu sa zlobom i frustracijama dugogodišnjeg bivanja na zemlji. Energičan je i uvjerljiv Filip Nola kao Vjeran, a mladog ljubavnika Marina korektno igra mladi Stipe Kostanić. Za ljubavničke uloge je kao stvoren, a, zasad, najviše treba vježbati glas, ne toliko artikulaciju koliko snagu i volumen. Mlađu kći Lorenu malko stisnuto igra Dajana Čuljak. Još je tu nekoliko uloga koje se ne razumiju baš najbolje ali, u cjelini, predstava ima smisla.