Od prošlog tjedna traje sveopće divljenje novoj zagrebačkoj produkciji opere Carmen premijerno izvedenoj u petak, 23. listopada. Rijetki su kojima se neće svidjeti povijesna inscenacija Talijana Pier Francesca Maestrinija u raskošnoj, prilično autentičnoj scenografiji Španjolca Juana Guillerma s profinjeno stiliziranim španjolskim folklorom u volanima i cvjetnim dezenima Cristine Aceti. To je onaj raskošni redateljski i scenografski izraz u koji smo prije dvije godine uronili na premijernoj izvedbi Verdijeva Rigoletta. Isti umjetnici u slučaju Bizetova remek-djela unose diskretne pomake – radnju iz sredine 19. stoljeća smještaju u 50-te, vrijeme s kojim se današnji promatrač lakše povezuje kroz filmsku industriju.
To je Španjolska izmrcvarena diktaturom, najprije građanskim, pa onda i svjetskim ratom, gdje se kroz ekstreme nesputane slobode i vojničke stege pokušava uvoditi red u svakodnevni život. Možemo u takvim okolnostima točno zamisliti život radnica u seviljskoj tvornici duhana i neke prkosne Carmen i njezinih prijatelja krijumčara, kao i "posrnulog" vojnika Don Joséa koji im se pridružuje u maglovitim planinskim vrletima rodne Navarre. Dodatni redateljski pomaci u mahom tradicionalnom čitanju - mimo same vremenske dislokacije - odnose se i na karakter likova Don Joséa i Micaële, pri čemu je prvi oblikovan kao psihopat s dosjeom i prije vojničke karijere (kako ga prikazuje i novela Carmen pisca Prospera Mériméea koja je Bizetovim libretistima poslužila kao ishodište priče) koji na scenu ulazi na motoru i agresivno se odnosi prema Carmen, dok ga ova druga, nevina djevojka iz njegova sela, manipulativno želi privući izmišljenim pričama o majčinoj bolesti. Dok se prvi prizor iščekivanja radnica gradskom trgu odvija ispred zamišljene tvornice u stilu starinske željezničke stanice, već drugi čin u krčmi Lillasa Pastije otkriva izgled autentičnih andaluzijskih krčmi drvenog interijera s neizostavnom prepariranom glavom bika na zidu s kojim se stapaju plesači i pjevači u tradicionalnim odorama i i"španjolskim" izvrnutim držanjima tijela i zavojitim pokretima ruku preuzetima iz flamenca kojim je naš ansambl podučila španjolska koreografkinja Matilde Rubio.
Zna tu vatru na scenu izvući redatelj koji je u mladosti studirao gitaru i kompoziciju pa dobro osjeća tonove u partituri po kojima detaljno razrađuje dramaturgiju scenskog prikaza. Fizička i psihička slobodoumnost naslovne junakinje uz predivnu Bizetovu glazbu najveći su mamci za publiku, ali Zagreb posljednjih desetljeća nije imao sreće s režijama Carmen. Zato su se i neprestano mijenjale produkcije, ovo je 13. u povijesti koja doista ima potencijala ostati dugo na daskama koje život znače i to ne samo u Zagrebu, već i u Splitu, u koprodukciji s čijim se HNK-om predstava i ostvaruje. Neku potencijalnu Carmen koja ruši sve konvencije patrijarhalnog društva možemo i danas, nažalost, pronaći u Crnoj kronici kao žrtvu femicida, sasvim je nebitno u koje je vrijeme smjeste redatelji, uvijek je jednako aktualna i intrigantna. Bitno je dati adekvatno kvalitetnu i moćnu podlogu za što bolju interpretaciju djela kojim u glazbenom segmentu vlada jedan od najvećih opernih dirigenata svijeta, Talijan Pier Giorgio Morandi koji je zvuku i frazama dao mediteranski polet, te odabrao dvije ravnopravne pjevačke podjele, uz zbor pod stručnom paskom zborovođe Luke Vukšića. Nije lako u sva četiri čina pjevati i kretati se po strmom podu scenografije, praveći se da je vodoravna; noga lako može skliznuti, dok se misli na pjevanje i motri dirigenta, ali štošta vrijedi žrtvovati atraktivnosti reljefnih prizora kojima tamnu ali toplu boju pruža majstor rasvjete Jean Paul Carradori.
Mezzosopranske prvakinje
E sada dolazimo do najvažnijega, dviju maestralnih Carmen u liku i glasu "novopečenih" mezzosopranskih zagrebačkih prvakinja. Još od Ruže Pospiš Baldani Hrvatska još nije imala takve Carmen kao što su Sofija Petrović i Emilia Rukavina, svaka na svoj način perfektno uživljena i saživljena sa strastvenim karakterom neukrotive nesputanosti junakinje. Stvar je ukusa sviđa li vam se više tamna boja i okretnost jedne, ili pak svijetli tonovi i putenost druge, no obje su inačice jednako impresivne, moćne i vrhunske. U liku Don Joséa izmjenjuju se iskusni gost iz Italije, pomalo maniristički tenor Giorgio Berrugi, i njegov kolega, mladi solist iz Zagrebačke opere Roko Radovan koji je ulogom napravio veliki iskorak iz lirskog u spinto tenorski repertoar, te otkrio cijeli spektar emotivnih nijansi u svježini glasa i filmske 3D glume. Puno su se bolje u zajedničkim prizorima uskladili Roko i Emilia, nego Berrugi i Petrović koji nikako da uspostave potrebnu "kemiju", kolikogod dobro pjevali. To je takav tip opere koja naslužuje verizam, život u operi, koji traži da se interpreti i scenski i psihološki besprijekorno stope s likovima, što jednako utječe i na njihovu vokalnu interpretaciju. Bizet je najljepše melodije u operi namijenio sopranu, seljanki Micaëli, što predivno lirski interpretiraju debitantica Marija Kuhar Šoša (glasom kristalne iskričave boje), a već u četvrtoj produkciji nova zagrebačka prvakinja Darija Auguštan (svojom interpretacijom izražaj i legato dovodi lirizam do usijanja).
Dvojica jednako majstorskih baritona bore se za prevlast u atraktivnom liku toreadora Escamilla koji je kratko na sceni i na torti popularnosti partiture pobire "šlag s trešnjom": Ljubomir Puškarić i Leon Košavić jednako će nas oduševiti finoćom pjevanja koliko i uskratiti za moć u dubinama i fizičkom energijom najvećeg zavodnika na sceni. Ako se moć cjelokupne produkcije mjeri po snazi njezinih najmanjih karika, u obje ćemo podjele naići na prštave izvrsne glasove epizodista poput baritona Davora Nekjaka kao Moralèsa, Josipu Bilić i Petru Cik Drljanovčan kao Frasquitu ili pak Josipu Gvozdanić koja se pri povratku s rodiljnog dopusta opet spustila u mezzosopransku lagu lika Mercédès. Svi zaslužuju veće uloge u istoj operi i nadamo se da će ih uskoro dobiti. Kad već mislimo da smo sve nabrojali, ostaje nam istaknuti ulogu dviju podjela Zvjezdica među kojima su po novom i trojica dječaka, pa su svoj pridjev Djevojački zamijenili s Dječji operni zbor. Nevjerojatna je njihova okretnost i uživljena gluma u okvirnim činovima, uz besprijekorne zapjeve sasvim na razini odraslih profesionalaca s kojima dijele scenu, a pripremile su ih Dijana Rogulja Deltin i Marija Anđela Biondić. Među njima tinjaju novi zameci naših budućih opernih diva ili u najmanju ruku znalačka nova publika koja bez Carmen više ne može živjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....