Jedni je optužuju za sustavno kršenje radničkih prava i psihičko zlostavljanje. Drugi tvrde da je stvorila teatar u rangu najboljih u Europi

Kad je Dubravka Vrgoč u rujnu 2014. godine preuzela kormilo nacionalnog teatra, vlasnici, 51 posto država i 49 posto Grad Zagreb, uz blagoslov tadašnje ministrice kulture Andreje Zlatar-Violić i Milana Bandića, mogli su odahnuti. Iza HNK, nacionalnog ponosa i mastodonta s 502 zaposlenika, bilo je pet neuspješnih natječaja i dugovi, sjajan, ali uspavan ansambl s glumcima na plaći koje publika godinama nije vidjela na sceni. Dubravka Vrgoč dočekana je kao reformatorica zapuštenog pogona iz 19 stoljeća: bivša novinarka i kazališna kritičarka, dramaturginja, u HNK je stigla iz ZKM-a. Već je u tom gradskom kazalištu stekla status čelične lady. Iza sebe u ZKM-u, gdje ju je dočekao milijunski minus i 160 izvedaba godišnje, ostavila je na računu tri milijuna kuna, uspomene na putovanja po cijeloj zemaljskoj kugli, sezonu s čak 517 izvedaba i 130 nagrada.

Mantra Dubravke Vrgoč ostala je ista: “Pokazat ću da hrvatski teatar ne zaostaje za europskim, HNK-u pripada središnje mjesto na hrvatskoj kazališnoj sceni.” Tamo ju je dočekao, kako je sama opisala, muzej, nemogući uvjeti i osam milijuna kuna minusa. Dug je smanjila u prvih deset mjeseci za tri i pol milijuna. Iz godine u godinu nizala je rezultate zbog kojih je vlasnici vole: u prvih devet mjeseci 2018. ukupni prihodi povećani su za 6,7 posto u odnosu na prethodnu.

Lansirala je predstave s domaćim autorima, inicirala je projekte Dan otvorenog Trga, Filozofski teatar sa Žižekom, Varufakisom, Pikettyjem. Karte se za hit predstave čekaju mjesecima. Umjetnici su osvojili 18 nagrada. Vrgoč ponosno ističe kako je posjećenost HNK čak 95 posto, prošle je godine zaradila 14 milijuna kuna vlastitog prihoda. “Ako se izuzmu komercijalna kazališta, nema sličnih primjera u europskim repertoarskim kazalištima.”

Ali neće proći dugo od dolaska Dubravke Vrgoč, a zaposlenici će Ministarstvu kulture i Kazališnom vijeću početi slati apele za “pomoć i spas od strahovlade i kaosa u zagrebačkom HNK”. Sindikati pišu kako je HNK postao epicentar “neorganiziranosti i toksične atmosfere, ignoriranja velikog broja postojećih zakona, loše sistematizacije, neplaćenih prekovremenih sati, izvan zakona koji ne dozvoljava više od 180 odrađenih sati godišnje”. Sindikat tvrdi da je to razlog što je deset posto zaposlenika stalno na bolovanju.

Tko je otišao?

Povjerenik sindikata scenske djelatnosti HNK Damir Kovač tvrdi da je za mandata Dubravke Vrgoč iz HNK otišlo 215 zaposlenika - čak 40 posto radne snage! Taj podatak u Ministarstvu kulture ne demantiraju, ali ni potvrđuju, nego nas upućuju da se “obratimo Upravi HNK radi detaljnijih informacija”. A Uprava ih odbija javno objaviti.

Sindikati je prozivaju zbog kašnjenja financijskog izvještaja. Upozoravaju da se u pet godina mandata Dubravke Vrgoč izredalo najmanje pet šefova računovodstva i tri poslovna ravnatelja te da većina sektora trenutačno nema čelnog čovjeka. Izvor najvećih problema je, tvrde kritičari, što HNK ima kapacitete za maksimalno 230 predstava godišnje, a intendantica ih je prenapregnula na 270 do 290.

Najviše problema ima, tvrde dalje, neumjetnički dio zaposlenika, a takvih je u HNK i najviše: Opera broji 165 djelatnika, Balet sedamdesetak, Drama 45, a Tehnika 163 zaposlenika plus stručne službe. Nezadovoljstvo je bilo na rubu eksplozije prošle jeseni, kada su sindikalne podružnice najavile i u MUP-u prijavile prosvjed, ali je predstavnike tri dana prije pozvala na razgovor ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i umirila ih obećanjima da će se stanje popraviti.

No, sindikalist Kovač još jednom 18. ožujka piše ministrici kulture: “Moram vas još jednom upozoriti na teške okolnosti pod kojima se odvija rad u HNK, osobito u odjelu tehnike... Nasilje na poslu se nastavlja, ljudi i dalje odlaze, nezakonitosti se ponavljaju, a svi odgovorni za funkcioniranje kazališta šute, kao da ih se ono uopće ne tiče... Želim se ograditi od utjecaja bilo kakve politike na nas. Ta gnjusna optužba s kojom nas uprava časti bacanje je pijeska u oči svima onima koji nikako ne žele vidjeti pravo stanje stvari, a to je sve bliža propast HNK.”

Na sve te prozivke intendantica Vrgoč krenula je u protuofenzivu: tužila je zbog povrede časti i ugleda Damira Kovača zato što ju je javno kritizirao i od njega traži 20.000 kuna, a psihijatra Ante Leskura za 50.000 kuna zato što ju je optužio za da provodi mobbing.

“Zastarjeli ste”

Jedna od onih koja je tražila stručnu pomoć bila je Mirjana Zeljak, “rekorderka po broju opomena koje je dobila od intendantice HNK”. Kaže da je preživjela tri intendanta i dva v.d.-a, da nikad prije nije bila na bolovanju, ali šestu, Vrgoč, nije uspjela. Otišla je u prijevremenu mirovinu i tako pristala na 480 kuna manju mirovinu. Opisuje kako se Odjel prodaje i pretplate, u kojemu je provela 19 godina, prvi našao na udaru: “Prvih mjesec dana sve je bilo u redu. A onda su počela vrijeđanja:

‘Vas nije briga, nemate pojma, ne volite kazalište, zastarjeli ste, ja moram vraćati vaše dugove’... Prije nje u Odjelu je svatko imao svoj sektor; dramu, operu, balet. Vrgoč je uvela sistem da svi rade sve. Kad imate svoj sektor, gledate probe, puno lakše možete ‘prodati’ karte. Svaki dan morali smo podnositi izvještaj koliko smo karata prodali i nikad ne bi bila zadovoljna.

Obično bi nas naručila u svoj ured 15 do pet, pri kraju radnog vremena, a nerijetko bismo čekali po 40 minuta da nas uopće primi. Stalno nas je napadala da radimo protiv kazališta i dijelila opomene, a prodala bih 28.000 ulaznica. Ivica Buljan me je znao braniti. Jednu opomenu dobila sam zbog njezine optužbe da sam govorila protiv predstave, drugu zato što je u trenutku upisa pretplate pao kompjuterski sustav. Tek kad sam uzela odvjetnicu, malo se smirilo”, govori Mirjana Zeljak i nastavlja:

“Neprestano je svađala ljude između sebe. Nas desetak hodali smo i u Vrapče, rekli su nam da to moramo prijaviti. Ali strah od odmazde je prevelik. Na jednom sastanku miroljubivo sam joj rekla da nema potrebe da s grčem u želucu dolazimo na posao. Spomenula sam kako su mi u 42 dana umrli otac i majka, ali sam to uspjela prebroditi, a ovo ne mogu. Ona mi je rekla: ‘Pa nemojte dolaziti na posao. Mene ne zanima što su vam i mama i tata umrli.’” Zbog stresa, nastavlja Mirjana Zeljak, pila je tablete za smirenje, ali onda se naljutila na samu sebe: “Zašto da ja svoje zdravlje uništavam zbog nje? Vidjela sam da nema pomoći i otišla sam.”

Zeljak je jedna od četrnaest sugovornica iz raznih odjela HNK s kojima je Jutarnji list razgovarao i koji nam govore o sličnim iskustvima. Unatoč tome što su neki od naših sugovornika otišli iz HNK, molili su anonimnost; neki zato što su prešli u drugu gradsku instituciju, neki zato što im članovi obitelji rade u kulturi, neki zato što novim poslodavcima ne bi bilo drago da prozivaju starog.

Prva pritužba protiv Vrgoč upućena je u prosincu 2016., ali ostaje pitanje je li urudžbirana, govori sindikalist Kovač. Intendantica je, objašnjava dalje, na mjesto povjerenika za zaštitu dostojanstva radnika - a to je prva pravna stepenica u tužbi - postavila Leonarda Jakovinu, kojeg je sama izabrala za ravnatelja Baleta. On je tri godine bio u toj ulozi premda je instaliran mimo odobrenja Radničkog vijeća ili sindikalnog povjerenika.

Bivša zaposlenica HNK, N. S., u mirovini, bila je na visokoj poziciji u HNK, a intendantica ju je, kaže, htjela degradirati u blagajnicu. Intendantica joj je, govori dalje, izbacila stvari na hodnik i prebacila je u podrum, u izbu bez prozora i vrata, bez telefona i kompjutera.

“Mislila sam da ima pik na mene. Ali ne, osim glumaca, za koje se boji da bi je mogli prokazati u novinama, svi dođu na red. Obraćala mi se s neopisivim prijezirom - govorila mi da sam nesposobni stari kadar. Stalno sam bila u predinfarktnom stanju od njezinih poziva na raport. Jednom me poziv zatekao u zgradi Akademije preko puta HNK - trčala sam, u stresu, i slomila nogu”, govori ona i dočarava psihozu: “Ne jednom smo kupovali po pet-šest ulaznica da je smirimo koliko nas je napadala. Probala sam sve: od toga da budem umiljato janje do toga da se suprotstavim, ali zaključila sam da pali jedino odlazak. Danas ne mogu ni proći pored zgrade HNK, odmah me uhvati tjeskoba”.

Slijedeći sugovornik priznaje da je puno novca potrošio na psihoterapiju da bi mogao i dalje, kako kaže, “raditi u toj kući lutaka u kojoj ljudima ispadaju iz džepova normabeli”. I dodaje: “Ona tvrdi kako su priče o mobbingu obračun Hasanbegovića s njom i spačka Ane Lederer, ali nama je grozno da nas u cijelom gradu pokušava obraniti jedino ultradesničar. Ljudi su imali iste probleme kad Hasanbegovića nije bilo ni na vidiku. Mi smo poligon za testiranje njezinih menadžerskih sposobnosti koje plaćaju porezni obveznici - nema tih rezultata koji mogu opravdati ovo što mi trpimo.”

Zašto nema tužbi?

Bivša kolegica iz ZKM-a, koja sebe ne bi, kaže, opisala “fanom” Dubravke Vrgoč, smatra da “rovarenje Hasanbegovića koji iskorištava nezadovoljstvo dijela zaposlenika za obračun s Vrgoč nije nevažno”. Uvjerena je da priča o Dubravki Vrgoč nije crno-bijela: “I u ZKM-u ju je pratio isti glas. Ali morate znati da živimo u sredini koja ne trpi uspjeh. I da su javne ustanove pune ljudi koji ne ginu za posao, nego hvataju krivine, da nikome ne možete dati otkaz. Dubravka Vrgoč je majstorica: i ZKM i HNK bili su močvara, ona je ta koja je napunila dvorane, uz nju je kazalište postalo fora. To nisu male stvari.”

Zaposlenici su pomoć tražili i u Udruzi mobbing, koja je u studenom prošle godine odaslala pismo upozorenja na razne nadležne adrese. Udruzi se od 2015. do 2018. obratilo 17 zaposlenika žaleći se na “ponižavajuće ponašanje intendantice Vrgoč”, kaže predsjednica udruge Jadranka Apostolovski, koja naglašava da ljudi od mobbinga “bježe u bolest, što ugrožava i državni proračun”. Pravnik udruge Ivan Hranj pripremio je pritužbe za 14 zaposlenika; od toga je jedna zaposlenica podnijela pritužbu zbog mobbinga, i ta je pritužba usvojena; jedna je podnijela zahtjev za zaštitu prava radnika i pritužbu, a druga pisano očitovanje o disciplinskom postupku. “Sudsku tužbu zbog mobbinga nitko nije podnio”, otkriva Hranj i tumači da ga to ne čudi “jer je ljestvica zlostavljanja dignuta u nebesa, a sudska praksa ne ohrabruje”.

Na apele Udruge institucije su se oglušile. Psihijatar Ante Leskur, kojemu su zaposlenici dolazili na grupu podrške, u siječnju je i napisao pismo na iste adrese u kojemu je ponovio da je u HNK na djelu “radni teror koji je izazvao epidemiju psihičkog zlostavljanja”. “U mojoj ordinaciji bilo ih je toliko da sam predložio da osnujemo grupu samo za djelatnike HNK. Vidio sam veliku patnju kod ljudi raznih godina, položaja u hijerarhiji, različitih osobnosti. Vidio sam ih u najosjetljivijem izdanju - ljudi ne mogu glumiti slom” objašnjava Leskur i dodaje da smatra kako je njegova zakonska obveza bila reagirati - kao što bi tete u vrtiću trebale prijaviti zlostavljanje kad vide tragove udaraca.

Branko Lepen, bivši šef Tehnike koji je sa 27 godina rada u HNK dao otkaz i otišao u Kerempuh, zašutio je kad smo ga nazvali, a onda kratko promrsio: “Hvala bogu da više nemam veze s tim, ostajem pri svemu što sam javno rekao, ali ne mogu više o tome.” A prošle jeseni javno se požalio na autokratski stil vladanja - nije mogao ništa napraviti bez potpisa intendantice, a “stvari u Tehnici ne mogu čekati da se ona vrati s puta, zbog čega se događaju gafovi”.

Lepen je intendanticu dvaput prijavio i Inspekciji rada, ali odgovor nije dobio. Jutarnji list ga je dobio: “Inspektor rada povodom zaprimljene prijave tijekom rujna i listopada 2018. godine obavio je nadzor u HNK te je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u tom nadzoru, a zbog osnovane sumnje da su neki radnici radili duže od 50 sati tjedno što je protivno članku 65. Zakona o radu, a kažnjivo po članku 229. stavku te da nekim radnicima poslodavac nije omogućio korištenje dnevnog odmora pod uvjetima kako je propisano, nadležnom prekršajnom sudu podnio optužni prijedlog protiv navedenog poslodavca, kao pravne osobe i odgovorne osobe poslodavca. U inspektoratu nije zaprimljena odluka nadležnog prekršajnog suda.” Neslužbeno saznajemo da je intendantica dobila kaznu od dvadeset tisuća kuna, a HNK 300.000 kuna.

Lepejev v.d. nasljednik Dragan Gardijan, sada u mirovini, pak smatra da se priča o Vrgoč mistificira. Kao osoba s iskustvom u privatnim tvrtkama, kaže, zna da je disciplina bitna, a njezine promjene naišle su na otpor u HNK: “Dubravka možda ima oštriji nastup, ali to je sve, ipak, prolazilo bez posljedica. Mene nije iritirala, čak mislim da sam ja prema njoj bio oštriji nego ona prema meni. Ona nameće žestok tempo rada, a neki u kazalištu na to nisu navikli. Istina, u Tehnici nam je falilo desetak ljudi i bilo je puno prekovremenih sati, ali nitko se tamo nije vruć hladne vode napio. To je kazalište; malo neuredan život, strada obitelj, promjenjivo radno vrijeme”, govori Gardijan.

Kad smo je prvi put nazvali da nam pojasni što se događa u HNK intendantica Vrgoč se začudila, rekavši da su tužbe njezina privatna stvar, a potom je opetovano odbijala novinarske pozive i poruke. Potom se tjednima nije odazivala na novinarske pozive i molbu da odgovori na konkretna pitanja i optužbe sindikata. Jutarnji list odgovore na pitanja koja smo na koncu poslali e-mailom nije dobio. U tim tjednima intendantica Vrgoč uspjela je dati tri velika intervjua drugim novinarima.

Dva su se odnosila na planove, u trećem, posljednjem, danom tportalu, osvrnula se i na optužbe da zlostavlja zaposlenike. “Saznala sam da moje kolege imaju po nekoliko tužbi za mobing, dok ja tijekom cijele svoje karijere nisam dobila nijednu takvu tužbu. Sve su te prijave bile anonimne, od ZKM-a do danas, nikad tužbe, uvijek unutarnje prijetnje i ucjene. Naučila sam raditi i to sam uvijek tražila i od mojih suradnika jer je to jedini način da se dođe do nekog rezultata. U ovakvim velikim kazališnim mehanizmima uvijek će biti onih koji će se buniti protiv toga kako radite. Uvijek će biti uhljeba, ljudi koji ne žele promjene i ne žele raditi, koji su pronašli modus preživljavanja koji baš i nije legalan... Te anonimne pritužbe ostvaraju velik prostor za razne manipulacije kojima je cilj difamiranje kako bi se umanjila kazališna postignuća.”

Za slučaj presedanske tužbe protiv sindikalista Kovača koji je javno upozorio na loše upravljanje branila se tvrdnjom kako “u medijskim napisima nigdje nije spomenuto da ja njega nisam tužila kao sindikalista nego kao osobu s imenom i prezimenom koja je napisala pismo i objavila ga u Nacionalu. Zlatko Hasanbegović je na osnovi njega tražio moju smjenu. Puno je tu političkih i osobnih igara, no ja sa sindikatom nemam nikakav problem niti bih sindikat ikad tužila.”

Krug njezinih najbližih suradnika ogradio se zidom šutnje. Šute i oni koji su pozvani na sud kao njezini svjedoci, ravnatelj Drame Ivica Buljan i ravnatelj Baleta Leonard Jakovina, koji nam je rekao da nema ingerencije za razgovor s novinarima.

Talac vlastitog uspjeha

Duška Ljuštinu, predsjednika Kazališnog vijeća, Hasanbegović je prozvao kao političkog zaštitnika Dubravke Vrgoč i ustvrdio kako je pismo Udruge mobbing odbio staviti na dnevni red. Ljuština kaže: “Sve smo raspravili i tražili smo od Udruge da nam dostavi materijale. Nismo ih dobili. Nitko nije bio pokrenuo radni spor. Sve dotad to je problem u domeni rukovodstva HNK, a ne Vijeća.”

Čini se da Ministarstvo kulture ne misli tako: “Na sjednici KV na kojoj su članovi vijeća razgovarali o dopisu, a s obzirom da se radi o anonimnim prijavama 17 djelatnika, članovi su zadužili Upravu HNK da se pribave detaljnije informacije o tom problemu. Na predstojećim sjednicama, a nakon što intendantica dostavi tražene informacije, Kazališno vijeće raspravljat će o toj temi.”

U Ministarstvu kulture, kako neslužbeno saznajemo, smatraju da je Vrgoč postala talac svoga uspjeha.

“Ona je eksplozivna, sigurno nije najbolji menadžer na svijetu, ali ima neviđenu energiju - da može, ona bi i ministrici naplatila dolazak u Ministarstvo. HNK je ostao valjda posljednji bastion socijalizma u Hrvatskoj; napravila je čudo, dovela je publiku, i to na repertoaru hrvatskih uspješnica. Tamo gomila ljudi nije radila svoj posao kako treba. HNK prije Vrgoč nije mogao otpuhnuti dalje od Bitefa, sada putuju posvuda. Problema ima zato što su tri ansambla na jednoj pozornici. Bit će lakše kad dobiju Drugu scenu.”

Na pitanje kako tumače masovni odlazak dobivamo tumačenje: “Odlaze jer su plaće u gradskim kazalištima 20 posto veće. Zašto nisu odlazili ranije? Pa sada moraju raditi! Pogledajte njihov kolektivni ugovor, imaju poseban status. Kad moraju raditi pola sata duže, odmah je drama - a ne bune se što su ljeti dva mjeseca na godišnjem. Tko bi mogao upravljati sustavom od 500 ljudi bez dugova za ne bogzna kakvu plaću?!”

Dirigent Nikša Bareza koji je veći dio svoje karijere proveo po najvećim europskim opernim kućama i koncertnim dvoranama, do lani bio ravnatelj Opere HNK, potvrdit će da je stanje u HNK-u napeto i da bi bilo dobro za sve da se što prije riješi. Smatra da su zaposlenici prenapregnuti i dišu na škrge, ali da se za to ne može kriviti tehnika u kojoj rade sjajni i vrijedni ljudi. Njihov je posao specifičan, pojasnit će Bareza, “to je zanat, nije rad na pozornici samo manualni napor, kao slaganje kamenja, potrebno je poznavati strukturu teatra, scensku tehniku, ljudi koji stignu kao ispomoć više su smetnja nego pomoć dok ne svladaju zanat.”

Smatra da su tri ansambla na jednoj sceni anakronizam i izvor problema, “toga nema više nigdje u Europi” i navodi za primjer austrijske i njemačke teatre koji objedinjuju i lutkarski teatar i filharmoniju pod jednom intendanturom, ali fizički razdvojene”. Uz sve potencijale koje imamo treba se boriti i s antikulturnom klimom u zemlji i zakonima koji ne dopuštaju procvat, ocjenjuje Bareza.

Jedan od njezinih suradnika opisat će Vrgoč kao “kazališnu inačicu Trumpa”: “Dobila je i drugi mandat, a kad je došla mislili smo da neće preživjeti ni prvi. Ona radi tri stvari odjednom i tjera svoje, očekuje da joj svi budu al pari. U prodaji bičem tjera ljude da prodaju karte i svi koji to ne mogu otpadaju, a takvih je, nažalost, mnogo. Kad je došla prodaja je bila pala i ona je spretno komercijalizirala program, premda je onda navukla kritike da podilazi publici i da uništava Dramu.”

Domagoj Rebić, glavni tajnik Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi, kaže da su problemi počeli s prekovremenim satima i programom iznad realnih mogućnosti, tek se dio uspio riješiti s Ministarstvom koje im je odobrilo povećanje zaposlenih. Napominje kako je teško nedvojbeno utvrditi što se događa sve dok ljudi ne podignu tužbu: “Ljudi to ne čine zbog straha koji poprima sve veće razmjere. Čak ni oni koji su otišli ne podižu tužbe, ne vjeruju u pravosuđe. Jedini civilizirani način da se ovo riješi je da se ljudi ohrabre i pokrenu sudske postupke. Dubravki Vrgoč pozitivne stvari nitko ne osporava. Ali odnos prema zaposlenicima je jako sporan.”