Trodijelna baletna večer " Prelaženje linije" premijerno izvedena 16. lipnja u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, nedvojbeno je uspjela. Osim ovacija (i stadionskog uobičajenog urlikanja) publike, uspješnost joj se može očitovati u tri sigurna segmenta: koreografska različitost, fantastičan ansambl i ovaj put, a ne tako često, iznimno atraktivno, pravo umjetničko oblikovanje svjetla Valeria Tiberija.
Naslov " Prelaženje linije " nije tek nasumično odabran jer predstavlja tri rukavca danas već nabujale rijeke modernog, u ovom slučaju suvremenog plesa. Prvi " Scratch" koreografa i aktualnog ravnatelja baleta Massimilijana Volpinija najumjereniji je, pleše se na špicama, koketira s neoklasikom unutar gibanja tri para plesača (od reda prvaci Miruna Miciu, Rieka Suzuki, Natalia Kosovac, Simon Yoshida, Guilherme Gamerio Alves, Takuya Sumitomo) koji rade ono što se u toj vrsti plesa radi desetljecima i po tome je ovaj komad čak i po malo dosadnjikav iako besprijekorno čisto i elegantno izveden. Zanimljiva je glazba koju sam i reproducira Davide " Boosta" Dileo jer podiže tonus čitavoj zamisli.
Dojam se posve mijenja u baletu zagonetna naslova "S" koreografa i scenografa Phillippea Kratza na glazbu Soundwalk Collective. Scenografija uzbrdnih ploha je važna jer " S" asocira na mit o Sizifu. Ni malo doslovno ali zato dosljedno u beskraju ponavljanja posvećene zadaće o čemu zbori i repetitivna glazba. Ima li tomu kraja? Dakako da nema, ali ima začudnosti koja se ne može dohvatiti tek osjetiti u savršeno ukomponiranoj igri grupe plesača koja zadivljuju posvećenom disciplinom i uvjerljivosti. Izvrsna zamisao, besprijekorna izvedba!
I na kraju " Phases" koreografa Francesca Nappa na glazbu Phillipa Glassa, Michaela Torkea i Stevea Reicha. To je pravi raspojasani tulum energije uzbibanog ansambla koji iz faze u fazu prolazi različitim, pa i akrobatskim domišljajima. Kovitla se, skače i preskače u svim smjerovima, pokret je atraktivan i virtuozan, i naporan. Ipak, sve skupa je po malo i artificijelno, ne doima se opušteno a to želi, oprezno je u težini koreografije ali time mjestimice gubi na spontanosti. No kapa dolje plesačima. Kao i sviračima u živo kultnom Zagrebačkom kvartetu saksofona koji u sastavu prvorazrednih Dragana Sremca, Gorana Merčepa, Saše Nestorovica i Matjaža Drevenšeka podsjeća na svojih uskoro 40 godina kontinuiranog nadasve uspješnog djelovanja.
