Ivan Leo Lemo u osiječkom HNK režira crnu komediju 'Ručni rad' Jean-Claudea Danauda

Iznenadio sam se da je već prošlo 40 godina od praizvedbe Danaudova komada...

- Da, vršnjaci smo, ha, ha... Ja sam ‘76. godište...

Nevjerojatno koliko je i danas svjež.

- Problemi kojima se Danaud bavi su nažalost još uvijek aktualni, odnosno još su radikalniji danas. Kao kad, recimo, čitate “Društvo spektakla” Guyja Deborda, djelo objavljeno ‘67. a kao da je danas pisano. To su pisci mudraci uvijek ispred svog vremena, kao vrane zloslutnice, ha, ha. Danaud prikazuje radikalni patrijarhalni svijet u kojem su tri žene predstavljene kroz tri arhetipa svetice-kurve-žrtve i unutar tih stereotipova njih tri imaju svoju malu pobunu. Naša priča se i poklopila, što je i pametna repertoarna odluka uprave osječkog HNK, s ovom gorućom političkom temom tzv. Istanbulske konvencije. Baš je Ivana Šojat u najavi predstave tako i kontekstualizirala kao naš mali prilog ovoj osjetljivoj političkoj i društvenoj temi.

Da mi danas opet otvaramo problem terora nad ženama, apsurdno je, zar ne?

- Pogotovo u tzv. zapadnoj kulturi, u Europskoj uniji koja je s tim razgranatim birokratskim aparatom pokušala zakonski regulirati svaki oblik ravnopravnosti u društvu. Ali, narcisoidnost i oholost vladajućeg muškog spola je takva da ta mračna priroda probije svaki zakon. U ovom našem zapadnjačkom supermarketu potpuno smo se povampirili, živimo u radikalna vremena i ovaj tekst indirektno a na nekim mjestima vrlo izravno progovara o tome.

Glumački je predstava jako reljefna, traži diskretniju redateljsku ruku. Je li u toj “inferiornosti” redateljska uloga još teža?

- Da, prvenstveno je to izazovan glumački tekst. Devedeset posto umjetničkog zadatka je bio na Jasni Odorčić, Aniti Schmidt i Ljiljani Krički-Mitrović koje su imale težak zadatak u tom glumačkom koktelu, jer tekst je i farsičan i persiflažan, ima i beckettovski šmek, zahtijeva jednu višu glumu. Nije lako iznijeti nekoliko žanrova, i horor i krimić i melodramu... Moje tri drage kolegice su to vrhunski napravile. S puno glumačkog iskustva i s puno senzualne ženske svježine demonstriraju pravu glumačku silu. Što se tiče režijskog okvira, sa svojom autorskom ekipom, scenografkinjom Vesnom Režić, kostimografom Markom Marosiukom i skladateljem Zvonimirom Dusperom, konceptualno sam radnju iz parka premjestio na nogometno igralište...

Dakle, teritorij koji je danas eklatantni topos nasilja?

- Tako je. Svijet se stadionizirao, svi vrište s tih tribina. Političke strukture podržavaju najnasilnije navijače jer su im oni velika biračka baza. Više se čuje glas rulje sa stadiona nego vaš ili moj, imaju velikog utjecaja na atmosferu u društvu. I kad sam razmišljao u kakav to patrijarhalni zagrlaj staviti naše tri ratnice i patnice, stadion se nametnuo kao jedino logično rješenje.

Izgradili ste pravi brend radeći ženske predstave. To je rezultat svjesnog izbora ili ponude na tržištu?

- Svjesnog izbora. A kad sam se nekako u tome specijalizirao, onda su mi počeli nuditi tekstove sa ženskim podjelama. Odmah na početku karijere zbližio sam se s divnim glumicama, poput Ecije Ojdanić i Ksenije Prohaske, a kako volim raditi s istim ljudima tako da se ne moramo jedni drugima dokazivati nego unutar te bliskosti idemo u daljnja istraživanja, neke od najvažnijih predstava koje sam radio su imale žensku podjelu. Osim toga, još dok sam bio na Akademiji nervirao me taj patrijarhalni konzervativni stav da se od 13 glumaca prima 9 muškaraca i 4 žene. Argument je da je u kazališnim tekstovima takav omjer snaga! Po položaju žene u društvu vidimo kakvo je društvo, kakav je odnos društva prema dominantnoj religiji, prema stupnju liberalizma... Negdje u formativnim godinama počeo sam se oduševljavati i s jednim od mojih gurua Almodovarom, koji fenomenalno priča ženske priče sa stalnom ekipom žena s kojom radi. Ja sam njegov učenik.