BRUNDIBÁR

ISPRED ULJARE IZVEDENA NAJPOZNATIJA I NAJTUŽNIJA DJEČJA OPERA NA SVIJETU Nacisti su nakon prve izvedbe poslali skladatelja i djecu u Auschwitz

Brundibár

“Brundibár” je naslov najpoznatije dječje opere u svijetu. I najtužnije. Skladao ju je češki autor Hans Krása na libreto Adolfa Hoffmeistera, prvi put izvela su je djeca židovskog sirotišta u Pragu 1942., već sljedeće godine mali pjevači bili su zatočeni u Terezinu gdje se našao i skladatelj koji je rekonstruirao djelo i uz pomoć zatečenih logoraša-glazbenika te scenografa i redatelja Františeka Zelenke “Brundibár” je u logoru izveden čak 55 puta.

Nacisti su kao “Potemkinovo selo” posebnu predstavu priredili za predstavnike Crvenoga križa 1944., snimili je kao propagandni film o tobožnjim dobrim uvjetima židovskih logoraša, a odmah nakon toga poslali skladatelja i djecu u Auschwitz gdje ih je većina završila u plinskim komorama. Zadnjih desetljeća “Brundibár” (češki kolokvijalni naziv za bubamaru) igra se u svijetu od Litve i Grčke do Amerike i Kanade, a ovih je dana stigao i u Zagreb gdje je u susret Međunarodnome danu sjećanja na žrtve holokausta premijerno postavljen 25. siječnja na otvorenom ispred zgrade kotlovnice Prve tvornice ulja u ulici Ljudevita Posavskog.

Ovacije publike

Odabrana lokacija nije bila slučajna jer je tvornicu osnovala židovska obitelj Aleksander čiji su mnogi članovi stradali u logorima, a zgrada će u budućnosti zaživjeti kao Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust.

Ovi šturi podaci teško mogu opisati emocije koje su gledatelji prve izvedbe osjećali prateći “malu” a zapravo tako veliku operu nastalu u najdramatičnijim mogućim okolnostima, slušajući i gledajući naše “Zvjezdice” kako u istodobno razigranoj i potresnoj režiji Krešimira Dolenčića stvaraju kazalište koje je bilo stvarnost njihovih vršnjaka, a oni nisu uspjeli dosegnuti budućnost.

Ispred avetinjski devastirane kotlovnice odvijala se jednostavna priča o sirotinjskoj djeci koja samo žele nabaviti mlijeko za bolesnu majku u čemu ih ometa ulični zabavljač Brundibár, da bi u izvorniku sretan kraj Dolenčić učinio uistinu jezovitim ciničnim otpremanjem raspjevane djece u smrt. Nelagoda i stid ispratili su zagrebačkog “Brundibár”, unatoč ovacijama koje je predstava s pravom ubrala.

Prisjećanje na najveće zločine 20. stoljeća ne može i ne smije nikad prestati, a upravo je “Brundibár” onaj znak protesta, sućuti i opomene koje svi razumiju, osobito najmlađi za koje je ova mala opera važnija od školskog sata povijesti. I trebala bi prerasti tri ili četiri predviđene zagrebačke izvedbe, kao i hvalevrijedan potez Hrvatske radiotelevizije koja je predstavu snimila. S obzirom na jednostavnu mobilnost i nevelik broj sudionika “Brundibár” bi morao obići Hrvatsku i zadržati se trajno u bilo kojem našem kazalištu, kao što su se održale i Zvjezdice u prirodnoj generacijskoj smjeni već nekoliko desetljeća.

Savjetnik Lustig

Ova predstava, osim čudesnim Zvjezdicama i Krešimiru Dolenčiću, svoj zagrebački nadajmo se tek početak zahvaljuje mnogima: autoricama hrvatske adaptacije Ani Tonković Dolenčić i Mariji Tonković, dirigentu Michelangelu Galeatiju, glumcima Božidaru Peričiću i Zoranu Pribičeviću, malom orkestru Zagrebačke filharmonije i studentima Muzičke akademije te scenografiji studenata Akademije likovnih umjetnosti, oblikovatelju svjetla Marku Foretiću i tonskom majstoru Vatroslavu Mlinaru, koreografkinji Ljiljani Gvozdenović i možda prije svih dobrom duhu dragocjenog savjetnika Branku Lustigu. A ne bi je bilo bez Centra za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na Holokaust, Talijanskog kulturnog instituta u Zagrebu, Udruge Festival suvremenog židovskog filma Zagreb, Glazbenog instituta mladih i Ureda za kulturu grada Zagreba.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 06:11