- Svakog uspješnog čovjeka Hrvati mrze. Nastoje se poistovjetiti sa mnom, pa shvate da im je to zaludu. Većina Hrvata zato bi me najradije htjela vidjeti mrtvog ili u zatvoru. “Ljudi ti najteže oproste ono što bi sami htjeli uraditi, a ne mogu”, divno je rekao filozof Seneka. A ja sve što sam u životu htio, to sam i učinio. Ne samo da sam učinio, nego sam bio i uspješan. Što je još gore po Hrvate. Ne kažem da pritom nisam imao padova, da nisam, što bi moj prijatelj Arsen rekao, “kočario po dnu”, grabio, uništavao floru i faunu - kaže danas glumac, redatelj, dramaturg, šef Histriona, klupski funkcioner, političar, savjetnik predsjednika, ministar kulture, producent, urednik, pjevač i instrumentalist Zlatko Vitez, pokazujući fotografiju u Histrionskom domu na kojoj leži nepomično u filmu “Špijunska veza”, a koja je dio izložbe “50 godina viteštva”. Slavi se njegovih 50 godina umjetničkog rada i iza njega je u ovom času 97 kazališnih uloga, 34 režije, isto toliko TV i filmskih uloga.
Neprijatelj lijenost
Zavidnom uspjehu sekundira zavist, a zavisti nedostatak talenta, znanja ili - lijenost?
- Treće je ključno. Lijenost je najprisutniji neprijatelj Hrvata. Kada sam režirao, mlađim kolegama glumcima uvijek bih govorio da je ključ uspjeha hod protiv sebe, budući da se mozak brani od rada, od učenja tekstova. Sam bih se znao dizati u četiri, pet ujutro i biflati silne tekstove kako bih bio pripravan za probu u deset sati. Ta vrsta discipline znači biti obavezan, ne prema sebi, nego prema talentu koji ti je Bog dao. Nikad neću zaboraviti kada smo Rade Šerbedžija i ja radili “Glembajeve”, deset puta više nego što je bilo potrebno ponavljali smo zajedničke scene. Radili smo iznad utaman naučenog da budemo ne uspješni, nego briljantni, drukčiji od drugih - sjeća se predstave iz 1984. u režiji Petra Večeka u kojoj su tumačili Leonea i Silberbrandta.
Križovec u predstavi ‘U agoniji’
Mnogi su pisali stihove o Zlatku Vitezu. Momčilo Popadić, Zvonimir Mrkonjić, Arsen Dedić... Arsen je u povodu histrionskog “Dnevnika malog Perice” iz 1987., Majerova teksta po kojem je nastao film “Tko pjeva zlo ne misli”, napisao: “Ja sam čovjek-vulkan/gasim se kad ločem/najteže je biti/u sebi zatočen. Ja sam čovjek-vulkan/kad se prijeđe mjera/vatra će iz usta/kao iz kratera”. U pjesnikovim očima glumac je bio eksplozija, Etna...
Mlađi i mudriji
- Riječ je tu bila o Arsenovoj impresiji moje uloge Vinceka, kojeg je u filmu “Tko pjeva zlo ne misli” igrao Franjo Majetić. A Etna nekad proradi, nekad spava, no većinu dana ne da joj se više biti burevjesnikom. Mnogih godina bio sam čovjek koji je volio uznemiravati druge političkim radom i teatrom. Za sebe sam često znao čuti da sam nagla narav, da lako planem. To, međutim, nije točno. Istina jest da pod starije dane više planem jer moji su nervi odavno otišli k vragu. Prvenstveno nemam više živaca za glupost, čim je prepoznam, od sebe je otklanjam. A kad sam bio mlađi, sve sam tolerirao, prešućivao i na koncu činio onako kako sam htio. Bio sam tada puno mudriji... - razmišlja šef Histriona gdje se mnogi glumci koji rade u družini žale da “Vitez na njih viče”.
Nova rola u Gavelli
- Ne, ja ne vičem, nego želim da se čuje što govorim. Čovjek sam koji za razliku od 99 posto hrvatskih glumaca ima - glas! Kad viknem, to se čuje! Znam gradirati glas, to se zove tehnika govorenja. Nisam poput kolega koji se nazivaju prvacima Drame, a ne čuje ih se u petom redu partera nacionalnog teatra! - demonstrirao je volumen glasa adekvatan pozornici.
Glumački staž broji od 1969. i manje studentske uloge Ribara na Dubrovačkim ljetnim igrama u “Ljubovnicima” nepoznatog dubrovačkog autora u Juvančićevoj režiji. Prve glavne uloge ostvario je nekoliko godina kasnije, sredinom 70-ih, kao Njurajt u “Izložbi ptica”, Petković u “Carevoj kraljevni”, sve u Dramskom kazalištu Gavella čiji je bio član, te kao Willy Carson u “Moru” i Zavodnik u “Dnevniku Zavodnika” u ITD-u. Koncem 70-ih počinje igrati amblematske uloge domaće i svjetske dramske literature, pretežno u krležijanskom i šekspirijanskom opusu.
Ena i Mia Begović sa Zlatkom Vitezom u vrijeme predstave 'Juran i Sofija'
- Bio sam Horvat u “Vučjaku” u Juvančićevoj režiji 1978., pet godina poslije Jago u “Othellu” HNK u Zagrebu u Škiljanovoj režiji, Silberbrandt u “Glembajevima” u Večekovoj režiji 1984. gdje sam igrao tog Krležina svećenika i baruničina ispovjednika kao dopadljivog, čovjeka od ljubavi. Godine 1985. igrao sam naslovnu ulogu u “Povratku Filipa Latinovicza”, a dvijetisućitih sam dva puta tumačio Kyrialesa iz istog komada, u Parovoj, osječkoj, režiji i u vlastitoj u Gavelli. Godine 1986. bio sam Vojvoda Buckingham u “Richardu III.”, kasnije Križovec iz predstave “U agoniji”. Bio sam već savjetnik predsjednika države kada sam igrao Ujaka Vanju u ZeKaeMu - teško je nabrojati u ovom času sve uloge u teatru jer ih je gotovo sto, a od režija tu su čuvena histrionska “Domagojada”, pa “Krležijada” koja je 200 puta igrala, sve do režija raznih spektakla na Opatovini iz pera Marije Jurić Zagorke.
Osobno je, međutim, prvenstveno najviše bio navezan za Krležinu riječ i njihovu scenskom druženju nije svršetak.
- Rekao sam nikad više, no na jesen ću se ipak vratiti Krleži i glumi u Dramskom kazalištu gdje sam posljednji put bio 2006. kao Morgens u “Areteju” koji sam i režirao. Dogovorio sam suradnju s DK Gavella i igrat ću na jesen Ignjata Glembaya u “Gospodi Glembajevima”, u režiji Mire Međimorca. Tko će biti ostali, nemojte pitati mene nego redatelja. Mani Gotovac je, javno, inicirala da se ja ponovno “mučim” na pozornici, nije to više ni lako u mojim godinama, što bi rekao pokojni redatelj Kosta Spaić, nemam više ni toliko erosa. Vraćam se, dakle, u Gavellu nakon 13 godina, no neću da to bude nikakva svečarska, nego redovna, repertoarna predstava - odlučan je da u miru u rujnu počne s pripremama Krležine najpoznatije drame.
Krležu zna napamet
Zlatko Vitez rođen je 1950. u Varaždinu, a Akademiju je završio u Zagrebu 1972. godine. Kada je koncem šezdesetih upisivao glumu, svi pedagozi tadašnje Akademije govorili su o nekom malom, mršavom, prištavom koji zna “Povratak Filipa Latinovicza” napamet.
Zlatko Vitez u dječačkoj dobi
- Naklapanja... Istina je bila da sam “Latinovicza” približno, a “Balade Petrice Kerempuha” uistinu znao napamet. I danas, 50 godina nakon prijemnog ispita na Akademiji, znam monolog kojim sam se upisao. Zato, moja je preporuka mlađim kolegama: svaki dan doma delati na sebi. Obrazovati se, učiti, čitati. Dodijelivši mi Krležinu nagradu za “Krležijadu”, predsjednik žirija Ranko Marinković rekao mi je kako mu je milo što može svojem bivšem studentu dati tu nagradu jer je time dao nagradu i sebi - sjeća se kanonskog pisca koji mu je bio jedan od profesora na Akademiji.
Sedamdesetih, osim što radi u teatru i osniva Histrione, postaje TV i filmska zvijezda. Njegova prva naslovnica Studija u bivšoj Jugoslaviji, a tada se Studio prodavao u 350 tisuća primjeraka, izašla je u povodu TV filma “Bog igre”. Redali su se filmovi “Vlakom prema jugu”, “Ljubavna pisma s predumišljajem”, “Stroj za maglu”. Posljednja mu je uloga u filmu bila u Nuićevu “Život je truba”. Sedamdesetih godina pisalo se po jugoslavenskom tisku da je Zlatko Vitez naš Robert Redford.
- Bio sam mršav, plav, duguljasta lica, redao sam Studijeve nagrade Zlatni vijenac i novinare sam asocirao na holivudskog glumca - sjeća se razdoblja koje su obilježile i uloge povijesnih ličnosti.
Zlatko Vitez
Igrao je Petra Zrinjskog, Eugena Kvaternika i Vaclava Havela u teatru, a na TV-u Josipa Broza Tita, Augusta Šenou, Ksavera Šandora Gjalskog.
- Najviše bih se mogao poistovjetiti sa Šenoom. Poput mene, bavio se i umjetnošću i politikom, pisao je i bio gradski senator, bio je čovjek silne energije, osnivač časopisa Vijenac, zaljubljenik u kazalište. Prvi je preveo u nas “Romea i Juliju”, i to s njemačkog, i zalagao se za europeizaciju repertoara HNK. Konačno, od Trga do Vlaške vozio sam se u kočiji, uz odobravanje brojnih starozagrepčanki koje su mi mahale, kad smo organizirali podizanje spomenika Šenoi u Vlaškoj - pored ovog inicirao je i postavljanje spomenika Krleži i Mariji Jurić Zagorki u Zagrebu.
Bio je đak i mlijenik redatelja Koste Spaića. Kada su radili Čehovljeva “Platonova” u Gavelli, čuvši ga kako svira violinu, redatelj mu je je predbacio: “Bedak, da sam ja imal tak’ dobru desnu ruku kak’ ti, mene kazalište ne bi videlo”.
- Kosta je, malo ljudi zna, osim diplome na Filozofskom fakultetu, završio na konzervatoriju i violinu. Ja sam mislio da on mene kudi za glumu, no pohvalio me kao instrumentalista iza kojeg stoje glazbena osnovna škola i dva razreda srednje. Dar za violinu imam i danas, sviram u predstavama, kao što i pjevam od malih nogu. Imam i svoj CD koji je izašao za 40 godina umjetničkog rada - priča glumac koji je desetak puta nastupio kao pjevač na festivalima. Ono što je desetljećima bila specifičnost Vitezova rada u teatru jest činjenica da je jednako sigurno znao utjeloviti hrvatske kmetove i bečke konjušare, kao i rijetke agramerske aristokrate i cilindraše.
Raspolućeni svijet
- Od 21. godine bio sam član i nositelj repertoara dramskog kazališta, a istodobno sam u Histrionima igrao antipodove: bio sam komičar, putujući glumac, zabavljač. Kruna jednog takvog raspolućenog svijeta je moj Ujak Vanja jer on nije samo dramsko lice, nego i tragikomično. Dakle, ja sam bio u stanju rasplakati publiku kao Ujak Vanja, ali i nasmijati je. Kod mnogih glumaca danas nailazimo na taj jedan stav - on je dramski glumac, veliki, njemu je ispod časti tamo se kreveljiti, kao onaj “ludi Vitez” hodati po trgovima i sajmovima, dok djeca hračkaju i pljuju iz prvog reda, pa još koješta i dovikuju - sjeća se dogodovština s Histrionima kojih su dio i ploveće kazalište, neprospavane noći na Jadranu uz vino i žegu.
Podrijetlom je Vitez po ocu Ivanu, domobranskom časniku, iz Kneginca Gornjeg pokraj Varaždina, a po majci Katarini, partizanki, Ličanin mađarskog podrijetla. Ima li nečega u onome što u naslovu romana kaže Bora Stanković, u nečistoj krvi?
- Moja majka po tati je bila mađarskog prezimena Pocza, a po mami Lokmer i činjenica je da kad uzmem violinu u ruke, u meni proradi neki Cigo, neki Hun. Uzmem li svirati čardaš, mene on krene, imam tu neku hunsku energiju - razmišlja u godini jubileja u kojoj se sprema i monografija urednika Marija Bošnjaka kojoj su autori Mani Gotovac, histrionski pisci Senker, Škrabe i Mujičić, a bit će i odlomaka iz starih tekstova i silan fotomaterijal.