Povratak velikog tenora za početak drugog mandata Ive Hraste Sočo

Ove nas nedjelje očekuje vrhunac i spektakularna završnica 4. Zagrebačkog opernog festivala koja će obilježiti i otvorenje nove sezone, te početak drugog četverogodišnjeg mandata Ive Hraste Sočo kao intendantice HNK u Zagrebu. U formi omiljene opere-gala uz orkestar Zagrebačke opere na sceni povijesnog kazališta nastupit će jedan od najvećih tenora današnjice – Poljak Piotr Beczala. Bit će to njegov treći posjet Zagrebu, nakon što je prije devet godina nastupio u Lisinskom i prije četiri u zagrebačkom HNK-u koncertno otvorio tada prvi mandat iste intendantice. Svoj će glas odmjeriti s još jednom svjetskom zvijezdom, kosovarskom sopranisticom rođenom u Zagrebu Marigonom Qerkezi, te zagrebačkim opernim prvacima – mezzosopranisticom Sofijom Petrović, baritonom Ljubom Puškarićem i nacionalnim prvakom Lucianom Batinićem, pod dirigentskim vodstvom Piera Giorgia Morandija. Uoči koncerta dao nam je ekskluzivni intervju u kojem govori o svojoj povezanosti s hrvatskim opernim svijetom, omiljenim ulogama, odnosu s publikom i svojim još neispunjenim željama.

Gospodine Beczala, jedva vas čekamo u Zagrebu gdje vas operna publika dobro poznaje i voli. S kakvim osjećajima dolazite ovdje sada već treći put nakon 2017. i 2022?

Jako se radujem Gala koncertu otvorenja nove sezone u Zagrebu. Na svojim sam dvama prethodnim boravcima u Zagrebu jako uživao. Znam da me ondje očekuju izvrsni glazbenici i pjevači, tako da će to biti velika svečanost za sve nas.

Kao jedan od najvećih lirskih tenora na svijetu, nastupate na najvećim pozornicama diljem globusa, ali, kako vam je pjevati u malim kazalištima kakvo je naše?

Bilo mi je jako lijepo prošli put i zahvaljujem se opet na pozivu, uvijek ću doći kad nađem vremena. Ozračje u Zagrebu je općenito predivno i svi su jako ljubazni, zato uvijek ondje rado dolazim.

Što jedan veliki glas i izvođačka osobnost današnjice mora sve imati da bi se održao na vrhu, tj. koji su vaši prioriteti u ovoj teškoj profesiji?

Treba biti uvijek visoko profesionalan, nije dovoljno imati samo glas, biti muzikalan i dobro izgledati. Treba pametno oblikovati uloge i imati dugoročni višegodišnji plan za budućnost. Jedino tako možeš ostvariti dugotrajnu i uspješnu karijeru, a ne škodi imati i malo sreće.

Kao slavenski tenor koji dolazi iz Poljske, što smatrate svojom prednošću? Mislite li da je - nakon višestoljetne dominacije Talijana i Angosaksonaca – došlo vrijeme da opernim svijetom zavlada slavenska duša?

Činjenica da dolazim iz Poljske, iz slavenskog dijela svijeta, sigurno ima značaj, ali ne bih tome davao neku preveliku važnost. Možda ima nečega u toj slavenskoj duši, te stanovite nostalgije u glasu koja odgovara mnogim opernim ulogama ne samo slavenskog, već i talijanskog i francuskog repertoara. No to je više senzibilnost povezana s poviješću naših regija, to iskustvo odrastanja u komunizmu, socijalne edukacije i bliskog odnosa s ljudima u kolektivu.

U svjetlu odnosa s ljudima, kao mladi pjevač učili ste kod proslavljene hrvatske sopranistice Sene Jurinac, naše Travničanke, austrijske nacionalne prvakinje koja je preminula u njemačkom Augsburgu. Kakva vas sjećanja vežu uz nju?

Sena Jurinac mi je bila, ako mogu tako reći, najveća mentorica u formativnim godinama. Upoznali smo se na njezinim majstorskim tečajevima u gradiću Lenku u Švicarskoj, preporučila mi je da što više pjevam Mozarta i na taj način spasila moj glas od pucanja. Dugo smo ostali u kontaktu i imala je veliki utjecaj na moju karijeru. Bila bi vrlo ponosna na mene da zna da sam i ja sada nacionalni prvak u Austriji, kao što je i ona nekoć bila.

Koga još poznajete od Hrvata u opernom svijetu?

Tijekom svih tih godina na sceni upoznao sam mnoge hrvatske glazbenike, poglavito na posljednjoj Operi gala u Zagrebu, kad sam čak naučio i jednu ariju na hrvatskome (ariju Porina, „Zorko moja“, iz opere „Porin“ Vatroslava Lisinskog, op. ur). Bila je to ideja našega tadašnjeg dirigenta Ivana repušića. Bilo je baš zabavno.

Koliko uživate u ovakvim večerima s opernim arijama u odnosu na nastupe u operama?

Takve gale su relativno česte u mojem kalendaru i posebna su prilika, kao sada u Zagrebu, započeti novu sezonu u ležernom tonu. Slično sam prije nekoliko tjedana napravio i u Beču. To je neusporedivno s mojim redovnim opernim nastupima ili solo recitalima uz klavir gdje sam nosim cijeli program, ali vidim da publika diljem svijeta u tome osobito uživa i da ju to privlači.

Da, opere gala uvijek privlače širu publiku, koja od vas osobito traži arije talijanskih junaka iz Verdijevih i Puccinijevih arija, a vaše su specijalnosti i likovi iz Mozartovih i Gounodovih opera, poput njegova Fausta. Koje su vama osobno najdraže uloge?

Teško je reći jer imam doista velik i raznolik repertoar, pa ne bih izdvojio nijednu ulogu posebno. No, ima ih koje pjevam češće i koje su mi osobito pomogle u razvoju karijere, kao što su Gounodov Faust, Verdijev Vojvoda u Rigolettu, Massenetov Werther ili Wagnerov Lohengrin. Ali i Puccinijev Cavaradossi u Tosci ili Bizetov Don José u Carmen isto. No, uloga koju sam najranije zavolio jest Andrea Chenier koju ću sada u dva ulomka izvesti u Zagrebu. Volim je jer je jedna od onih u kojima se osjećam ugodno i dugo ih mogu pjevati.

Prije deset godina debitirali ste u jednoj Wagnerovoj operi, bio je to Lohengrin, nakon čega ste četiri ljeta zaredom istu ulogu pjevali u Bayreuthu. Koliko je to iskustvo Wagnerovog kazališta i njegove specifične akustike utjecalo na vašu izvedbu njegove glazbe?

Pjevati Lohengrina u Bayreuthu bilo je nešto sasvim posebno, akustika je očaravajuća, režija jako lijepa, a pritom je za pultom bio Christian Thielemann. Što hoćeš više?! Istu sam ulogu pjevao u njujorškom Metropolitanu, u Parizu, Beču, Dresdenu, Zürichu i Münchenu gdje su akustične situacije sasvim drukčije. Ondje se treba čuvati i izvući iz danih okolnosti ono najbolje.

Sljedeće ćete godine debitirati kao Parsifal u Beču, njujorškom Metropolitanu, ali i Bayreuthu. Radujete se tome?

Da, moja sljedeća uloga u Wagnerovu repertoaru bit će Parsifal i jako se tome veselim, pogotovo što njome nastupam u tri spomenute različite operne kuće. Osobito me raduje suradnja s Metropolitanom gdje sam nedavno pogledao lijepu i moćnu režiju Françoisa Girarda u kojoj ću nastupiti. Naravno, kao kruna toga niza bit će premijera nove produkcije Parsifala u Bayreuthu sljedećeg ljeta, na samom otvorenju tamošnjeg festivala.

Ovoga ste ljeta trebali nastupiti otvorenju Bayreuthskog festivala kao tenor u Beethovenovoj Devetom simfoniji, na izvedbi kojom se proslavila 150. festivalska obljetnica. Što se dogodilo da ste otkazali, što je prava rijetkost u vašem slučaju?

U teškom životu naše profesije događa se prehlada, kada ne smijemo riskirati i nastupati pod svaku cijenu, ali te su situacije kod mene na sreću iznimka. Kad sam zdrav i pazim na repertoar, te imam dovoljno vremena za predah između nastupa, uz solidnu tehniku, pjevačka sezona prolazi bez problema. Treba računati i na vrijeme vježbanja koje je potrebno uložiti da se sve pripremi. Glas je glazbalo na kojemu treba neprestano usavršavati tehniku i osobito paziti na određene uloge.

Čemu se osobito radujete u Zagrebu? Umjetnicima ili publici?

S maestrom Morandijem sam u Beču prošle godine pjevao u operi Tosca i već smo tada razgovarali o mogućem koncertu u Zagrebu. Druge kolege s kojima ću sada pjevati još dobro ne poznajem, ali jako se veselim nastupiti s njima.

Kako ste odabirali točke za ovu operu gala iz pera Giordana, Masseneta, Puccinija i Čajkovskog?

Program je uglavnom odabraio maestro Morandi, a ja sam insistirao na ulomcima iz opera Tosca i Andrea Chenier, no jednako se radujem u Zagrebu izvesti Lenskog (iz opere Evgenij Onjegin) i Werthera.

Koje su vam želje i planovi za budućnost? Neka uloga koju još niste zapjevali, a voljeli biste?

Moji planovi za budućnost su vrlo jasni: svojim pjevanjem usrećiti najprije moju suprugu, onda samoga sebe, a naposljetku i publiku. Doći će sigurno i nove uloge kao što su Turiddu u Cavalleriji Rusticani i Canio u Pagliacima. Imam želju jednoga dana pripremiti i Verdijeva Otella, a onda polako ući i u cipele Sene Jurinac te podučavati novi naraštaj pjevača, prenositi dalje svoje znanje i iskustva. Što bude, bit će.